O?u da ti ?estitam, ?enerale, ne zameri, ja sam Milovan Petrovi? iz sela Petke kod Lazarevca. ?estitam i ja tebi, Milovane, ovo je tvoja i tvojih drugova pobeda. Moja najmanje
Larma se pojačava: "Zna li ova vlast da smo zbog rata ogoleli i obosili svi, i narod i vojska! Gde su sinovi ministara i političara?! Gde su deca seoskih kulaka i gradskih trgovaca i drugih lopova i probisveta?! Ti treba da znaš! Ti! Morao si da ih vidiš bar u stroju ako ne u rovu! Meni brat i sinovac ostadoše na Mačkovom kamenu. Oba sina su mi u Drinskoj! To je tvoja Armija! Ti sve treba da znaš! Niko drugi! Dva dana parče leba nisam stavio u usta! Ne sećam se kad sam zagrebao kašikom po tanjiru! Pre će nas ubiti glad i bolest nego Švaba! Kome treba obogaljena Srbija?! Šta će biti sa ovolikim invalidima?! Ko će to da izdržava i odakle?! Kobajagi Pašić i njegovi sazeznici! Pašić, bes ga skolela! Sve muško odvede iz kuće, sve odnese iz njive i sve otera iz štale..."
Jedan krupan čovek, neobrijanog lica, vitla ogromnim štapom iznad glava ostalih. Vidi, ustremio se na njega. Krupnim koracima i grubim pokretima razmiče gomilu. Sluti da će mu raspolutiti glavu. Da li je to zaslužio? Pa nema rata, ljudi, u kome se ne gine. Ne da pukovniku Hadžiću i ostalima iz pratnje da se mešaju. Samo još to fali na ovu nesreću, tugu i ratnu pometenost onih koji nisu ni za front ni za pozadinu. Pozajmljuju se i uzimaju na veresiju crninu za sebe i barjake na kućama. Samo toj sirotinji, nemaštini i muci jedino nedostaje šamar - od svog vojnika. Njima je rat dodelio najtežu ulogu: da ispraćaju žive, a dočekuju mrtve...
Iznad sebe vidi uzdignutu ruku.
"Ako misli da sam krivac za srpsku nesreću, neka raspali štapom. Neka zadovolji svoju neobaveštenost po mojim leđima; neka utoli mržnju po meni; neka me zalije gorčinom svog srca i jadom svoje duše kroz viku i psovku; neka iskali bes tu preda mnom." Susretoše im se pogledi. Zakrvavljene oči starca od nespavanja kao da će da ga potope i odvuku u svoju mutnu i smušenu dubinu. Štap fijuknu. Oseti stezanje desne ruke: "Alal, vera, Živojine! Tako se tera dušmanin i naterava vojnik na njega! Tako se brani otadžbina. Švaba bacio sa sebe i pušku i ranac. Uhvatio tutanj, ne može ga kuršum stići. Oću da ti čestitam, đenerale. Ne zameri. Ja sam Milovan Petrović iz sela Petke kod Lazarevca, trećepozivac - komordžija kod tvog sina Radovana. Nemam ništa čime bih te darivao. Uzmi ovu jabuku.. Uzmi, rode. Ne brini za mene. Snaći ću se!" Potom se nakloni i bogobojažljivo ispusti Živojinovu ruku iz svojih šaka:
"Oprosti, đenerale, i srećno! Živ bio! Nikad se dušmanin u Srbiji nije ovajdio, ni izdajnik proslavio. Bog ti dao zdravlja, đenerale. Pozdraviću Radovana od oca. Zbogom!"
"Čestitam ja tebi, Milovane! Ovo je tvoja i tvojih drugova pobeda. Moja, najmanje."
Masa poče da se razdvaja ispred zamahnutog štapa, kroz čiji fijuk, gegajući se s noge na nogu, trećepozivac odgudi:
"Zabušanti, prevaranti,
špekulanti, liferanti,
trgovčići, lopovčići,
sreske ćate i zamlate...
Kad se vratim ja iz rata.
Svima ću vam biti tata.
oca vam strašljivog i plašljivog!"
Svi umukoše pred štapom i "ludakom". Neki se prekrstiše.
- Zar i ovakvih ima u vojsci?! Sa štapom! - zaurla čovek u kaputu i s povećim koferom u ruci.
- Pa, šta će kad nema za svakog puška.
- Kakva puška, budalo?! Još mu samo to fali! I štap mu treba uzeti!
Posle svega, Mišić ne odlazi na paradu u Beograd, već će slavlje svoga uspeha i sjaja svojih bitaka prepustiti drugima. On odlazi u rodno selo Struganik, gde ga među rodbinom čeka Lujza sa sinovima, njegovim vojnicima iz prvog ešalona - Radovanom i Aleksandrom i malim Vojislavom, koji je s tatinom kapom na glavi voleo da "naređuje" ukućanima. Od svih ga je najviše slušala i mnogo volela sestrica Anđelija.
Gledajući Živojina Mišića kako zahvaljuje snaji koja mu prinosi pečene jabuke, stric ga upita:
- Živojine, zar ti nećeš u Beograd. Red bi bio da te vidi kralj.
- Čiča - odgovori on - nema mene šta da gleda. Mlad nisam, lep nisam, a to šta ko ima u glavi ne vidi se. To što se ne vidi, to se i ne gleda, a ono što se ne gleda, za to se i ne pita.
- Pričaju, Živojine, čak i prosti redovi da si nešto skresao kralju u brk.
- Ne može se, čiča, istovremeno biti dobar i narodu i vladaru. A ja sam stao uz narod.
- Je l` da mu prkosiš, Živojine?
- Jeste! Da mu kažem da narod bira kralja, a ne kralj narod - odgovori Mišić i izađe sa Lujzom u hladno decembarsko predvečerje, koje je mirisalo na barut i rovovsku zemlju.
Uveče, uz veliko poštovanje, najstariji stric ga je, iz šetnje sa Lujzom, dočekao pred kućom:
- Vas dvoje mi ličite na dva goluba, koji, voleći se, nikada ne ostare.
Lujza se nasmeši, izvuče svoju ruku iz muževe, i uđe u kuću.
- Živojine! - nastavi stric - mi pobedismo veliku silu. A to, sinovče, ne sluti na dobro. Greh velikog ispašta mali.
- Nije sila onaj ko mrzi - reče Mišić - mržnja dolazi od nemoći...
FANATIČNA MRŽNjA
GENERAL Litgedorf, komandant 9. koprusa Austrougarske vojske:
"Rat nas vodi u neprijateljsku zemlju, koja je naseljena stanovništvom ispunjenim prema nama fanatičnom mržnjom. Prema takvom stanovništvu svaka humanost i blagost je nedopustiva. Naređujem da se za sve vreme ratnih operacija prema svakome - starcima, ženama i deci postupa sa najvećom strogošću. Ne trpim da se neuniformisani ljudi neprijateljske zemlje, bilo da se nađu u grupama ili pojedinačno zarobljavaju, već se moraju bezuslovno poubijati. Nijedno zvono na crkvama ne sme zvoniti! Služba božja dozvoljavaće se samo na otvorenom prostoru ispred crkve, ali nikako i propoved! Za vreme službe u blizini crkve nalaziće se odeljenje spremno za paljbu!