Predsednik Vlade stao uz prestolonaslednika Aleksandra protiv predloga Živojina Miši?a da se pre?e na gerilski na?in ratovanja. Gerila - otkud mu taj naziv za bezakonje i hajdu?iju, pita se Paši?
UZDAH prestolonaslednika podsećao je na huk planinskog potoka s proleća.
- Ovaj, to je taktika ruskih revolucionara: udri gde stigneš, koga stigneš i čim stigneš! To nije strategija srpskog oficira - Pašićeva brada, kao zadnje nožice mladog jareta, šepuri se nad mapom Srbije. - Mi treba drugačije da gledamo na situaciju...
- Ajde, ajde, Stepo! Vidim da si nestrpljiv.
- Naprotiv, visočanstvo. Više slušam nego što govorim. U stanju smo borbe za goli život bez hleba, odeće, obuće... Na ciči zimi. Treba li nam drugi neprijatelj? Čemu ratovodstvo kad bolest izbaci iz stroja za jedan dan više nego neprijatelj za ceo mesec!....
- Mislio sam da ste u toku Mišićevog predloga.
- Visočanastvo, kad je vojnik sit i obuven, komandant s pravom može da ima stotinu ideja za njega, a kad je gladan i bos, onda komandant ne sme da ima drugih ideja osim jedne...
- Čuli ste, Mišiću! - zakrvavljene oči prestolonaslednikove izađoše iz okvira naočara i ispuniše sobu.
- I razumeo, visočanstvo. Slažem se sa Stepom, ali danas, kad se umire više od gladi nego od metka, ta jedna-jedina ideja je politička, a ne vojnička. Nju treba da rešavaju Vlada i ministri. Neka predsednik Vlade odgovori šta je učinjeno ma i po jednoj pretpostavki koju im je Đeneralštab uputio o snabdevanju trupa.
- Slušajte, Mišiću! Vaša sklonost da predlažete neostvarivo i optužujete neosnovano odavno mi je dobro poznata! Svaka moja naredba u ratu je s vaše strane prepravljana!
- Visočanstvo! - Mišić ponovo ustade. - Svaki predlog sam ostvario i svaku optužbu dokazao. Vaša naređenja u ratu nisam ispravljao! Činio sam ih samo razumljivijim, razumnijim i izvodljivijim! Ne mogu da shvatim, visočanstvo, da tako površno dajete mišljenje o stvarima koje imaju državni interes. Čemu tolika prazna retorika, neosnovana sumnja i suvišan prezir prema jednom ozbiljnom predlogu, čiju suštinu ne želite da shvatite, i posledice nećete da prihvatite.
- Menjaj odluku! - neočekivano glasno viknu prestolonaslednik na vojvodu Putnika. - Vrhovna komanda se neće povlačiti pod zaštitom Prve armije!
Sobu ispuni zagrobna tišina. Ruže mraza odslikavale su se na prozorima. Sve se napelo do pucanja. Vrata tresnuše za prestolonaslednikom i bat njegovih čizama odzvanjaše sve dalje i muklije do potpunog zatiranja. Vetar odvali sleđenu granu koja ciknu uz prozor. Mišić urakljio glavu u šake, s pogledom uprtim u vrata koja su tresnula: "Ima ljudi koji u rasulu vide svoju snagu i moć, a u beznađu drugih sopstveni značaj i cenu. Sitne, podle, prodane i ljigave duše su državni interes svele samo na lični interes od države..."
Pašić, sa poluzatvorenim očima u pravcu vojvode Putnika, bradom oslonjen na skočanjene prste na štabu, oblizuje usne: "Putnik nije samo ostario, ovaj, nego je i bolestan. Ozbiljno bolestan. Podržava Mišića: da se armije rasture, da se vojska raspusti, da se ne zna ko je koga i zašto ubio i unesrećio, da se vratimo u vreme još od Karađorđa. Tako je samo onda bilo. Hajduci, odmetnici, jataci. Nikoga da stigneš, a kamoli da uhvatiš. Pozdravi se sa porezom, najamnikom, kulukom. Niko nikog ne zarezuje ni ovoliko. Svaka seoska budala i pijandura će zbog te Mišićeve "gerilske" ideje da traži pušku, nož, konja... Nekima će to da bude jedini način da se dokažu i pokažu... Gerila? Otkud mu taj naziv za bezakonje i hajdučiju. Takvi će vrlo brzo iz šumetina da se uvuku u sela. Uzeće vlast u svoje ruke i počeće da prete, kidišu i nasrću čak i na varoši... Da i tamo vladaju. Drugi nam rat ne treba. Gora nesreća ne bi mogla da nas zadesi...
Putnika oterati na lečenje. Odmah!
Mišića razvlastiti. Što pre!
Pašić otvori oči i na sebi uhvati pogled vojvode Živojina Mišića:
- Kome, gospodine predsedniče, ostavljate narod? Neko mora da ostane u zemlji! Bar neki ministar, da ima narod kome da se zakune, kome da veruje i da se požali; da ima pred kim da klekne i da se uspravi! Ne mogu svi iz zemlje! Skršiste topove, kare, municiju... I sad mirne savesti idete da čekate lađu!
- Čakaću i vas, Mišiću, kad se iskrcate sa lađe. - Pašić zatvori vrata za sobom i sporo odvuče korake u tišinu.
Pri izlasku iz Valjeva Mišić zastade još jedanput na Krušiku, u želji da ponese lepotu rodnog zavičaja u "nedođiju i bestragiju", gde se zaputio na čelu Prve armije. Povlačenje teče sporo, neorganizovano, skoro do rasula. Njegova armija ima najtežu ulogu: obezbediti to stropoštanje u ambis i survavanje u nepoznato. Još održava vezu sa komandantima armija.
Vrhovna komanda ne želi da odgovara ne njegove pozive, a nijednom ga još nisu nazvali. Stepa mu prenosi ono što oni saopštavaju kao direktivu. Sluti da je prethodni sastanak Vrhovne komande i poslednji u tom sastavu. Žao mu je vojvode Putnika. Toliko je bolestan da je to očigledno njihov rastanak zauvek. Ne veruje da će se da se vrati. Ako bude o tome, kojim slučajem, sam prestolonaslednik odlučivao, ko zna da li će ga i mrtvog više vratiti iz Pariza u Beograd. Pošto su izašli napolje sa sastanka Vrhovne komande, pitao ga je: "Kuda ćemo, vojvodo?" Prvi put mu je ugledao suzu na usahlom licu:
"Moje se zna", zajecao je i udario dvaput čizmom o zemlju - "dole, samo dva metra duboko, a toliko, toliko daleko, da se više nikada nećemo videti, moj Živojine. Ostavljam ti Srbiju! I tebe Srbiji! (nikada mu do tada ništa na taj način nije rekao). Zbogom! Zbogom i oprosti sedoj glavi na svemu!"
Tada ga je prvi put zagrlio svestan da se dva druga, saborca, sapatnika, saradnika i sabesednika koji su sve što imaju zaveštali Srbiji, rastaju zauvek. Pašić je tu scenu počeo da mu nabija na nos: "Prestolonaslednik nije mnogo obradovan tvojom i Putnikovom bliskošću."
Pukovnik Hadžić mu javlja da se delovi Dunavske već probijaju ka Raškoj. Užička vojska vodi neprestane borbe obezbeđujući odstupnicu i traži pojačanje.
Džon Rid, dopisnik njujorškog magazina "Metropoliten"
TIFUS U VOJSCI
"SREDINA fronta koju je smoždio general Mišić s prvom armijom razbijena je, i u panici pobegla preko polja, napuštajući komoru, municiju i topove i ostavljajući za sobom hiljade mrtvih i ranjenih, a bolnice prepune ljudi u bunilu od tifusa. Na taj način tifus, koji se pojavio negde gore u ravnicama Mađarske, ušao je u Srbiju zajedno sa austrougarskom vojskom."