Priznajem ljubav...

U MAJU je njegov prijatelj Durbešić na moru, odakle mu se javlja. Andrić mu iz Višegrada, gde je opet došao, piše sa čežnjom za boravkom na moru:

"Vidiš, ja ne mogu da se odričem te misli o boravku na moru; ona je zaspala u meni i postala nekim besmislenim izgovorom mom neurednom životu i bezrazložnim opravdanjem mom neradu. I to nije drugo nego simptom moje bolesti nerava, ja težim moru upornošću beznadnog bolesnika koji misli da će mu biti lakše kad mu krevet premijeste k prozoru. Od sebe se ne može pobjeći prema tome... ali ipak meni treba malo sunca i kupanja i novih krajeva; možda će nad tim morem kao čudotvornim plaštem moje tijelo ozdraviti i moja duša doći do riječi..."

I onda sanjari:

"Ja neću biti posve bez novaca, naprotiv, kad se već jednom negdje smjestim onda će mi tetak morati slati, tako da namjeravam - ako imadnem s kim čak i u Fiorencu prijeći... Ja strepim pred mjesecima u Višegradu..."

Prijatelja moli da bu obezbedi negde na moru kakvu kuću - "jedan divan, nešto cvijeća na prozoru, malo hrane i kupanje".

U leto 1913. godine Vojku Durbešiću pisaće iz Višegrada:

"Melanholiji nema mesta. Nastupaju nasmijana shvatanja. Evo ja i Kraljevina Srbija imamo peh: oboje ne dobismo izlaz na more, nju napadoše Bugari, a ja sam u vječnoj ofanzivi protiv izvjesnih `bugara` itd..."

Kaže u jednom drugom pismu iz Višegrada:

"Htio sam ovih dana da te pozovem ovamo, ali moja dična tetka (upravo tetki`ka) odlazi u kupalište radi neke umišljene bolesti. No, iza 15. će se ona vratiti, pa bi koncem mjeseca, ako ti je po volji, mogao doći na malo viđenje. Možda i ja početkom septembra stignem - poslom - u Sarajevo... Razdražljivost raste. Anemija. Sistematski me razara bolest. Samoća ne bi bila teška, ta i tako polovicu svijeta mrzim ja, a polovica mene, ali je ovo nižestepena samoća: dugo se sjedi sam u mislima, koje senči - bože prosti - samoubistvo, dugo se misli, a onda se ide na nedostojne šetnje; zdravi se, razvlači se usta u bogohulan, skamenjen osmjeh i govore s idiotima riječi koje su izlizane i poznate kao krajcare. Em se znaš kak je?!

... Ali ja ću izdržati i ova dva mjeseca. A ona u svijet... Jedan si od rijetkih koje volim i koji me vole."

Kod tetke i tetka uvek ga je čekala nameštena soba, najlepša u kući, sa pogledom na brzicu Drinu. Hajkuna Hreljić bi je oribala, a tetka bi za njegov dolazak nabrala cveće. Bi je zanesen mostom i knjigom - lepo i pametno dete, govorili su prijatelji i komšije Matkovčekovih.

Piše Durbešiću početkom avgusta 1913. godine iz Višegrada:

"Zaposlen sam, a od neki dan bacam opet krv i slab sam silno. Ovdje kao da počinju da me paze: moje kritike su tražene, radimo na jednoj antologiji mlade hrv(atske) lirike gdje ću zauzeti lepo mjesto i plaćaju me. Ali zdravlje, ovdje ću još čekati stipendij i onda dolazim ubrzo tamo..."

I u drugom pismu Durbešiću napominje:

"Tetka je došla i ja sam upravo htio da ti pišem. Očekujem te u petak po podne na stanici. Nemoj da uzalud čekam. Veseli me da ćemo se moći vidjeti i moći prošetati i pročavrljati, jer uporno ćutim još sa zagrebačkog kolodvora, kad se oprostih s poznanicima.

Naravno je neminovno: proći ćeš torturu moje brbljive i glupe tetke i službouljudnog tetka, koji od svojih duševnih sposobnosti imaju samo tu da me vole i maze i izdržavaju. Ovo naravno inter nos, najinteresantnije! No, kad smo već kod familijarnih nesreća i sreća; čitam da se tvoja gđica sestra vjenčala. Ja ne bijah ni toliko fin da čestitam; ja nastojim da se ne brinem ni za svoje "familijarne okolnosti" (avaj! gadne riječi!), jer kad bih se počeo brinuti objesio bih se treći dan. A ni s mojom ljubaznošću nije daleko, nisam je nikad mnogo ni imao... Priznajem ljubav, a ljubaznost ostavljam građanima da s njom zakrpe oskudicu ljubavi... Da nema ovih knjiga bih izludio. Ovi građani me formalno - duševno - natiču na ražanj. Danas sam nervozan jače i ne mogu da pišem sve o njima, samo ti velim da ih mrzim do kriminala.

Mnogo sam puta premišljao - sjedeći s njima - kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u času kad popuste iza ručka kaiš i posrknu vode. Ili im jedne noći deflorirati sve kćeri i svastike, krivonoge i mutave djevojke. Da se ne moram družiti dresiram svoja dva psa. Već im čitam i svoje stihove i razumijevaju me isto toliko koliko i Nikola Kašiković (interesantno!), a za kaznu im čitam pjesme Vladimira Čerine..."

(Nastaviće se)