Vladika Atanasije stavio znak jednakosti izme?u Titovog i Miloševi?evog režima, pozivaju?i Miloševi?a da se povu?e. SPC se u svom memorandumu distancira od vlasti. Evropska unija 6. aprila 1992. priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine.
JANUARA 1992. godine sa vanrednog zasedanja Sabora SPC upućena je poruka u kojoj se arhijereji zalažu za slobodu i prava srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i srpskim krajinama i poručuju: "Ničije pogodbe sa nosiocima vlasti u Srbiji, koja nema mandat da istupa u ime čitavog srpstva, ili sa organima jugoslovenske federacije, ili sa komandujućim strukturama jugoslovenske vojske, ne obavezuju srpski narod kao celinu, bez njegove saglasnosti i bez blagoslova njegove duhovne Matere, Pravoslavne srpske crkve." U poruci se podržava "zahtev naroda u BiH za slobodan život i samosvojno političko organizovanje".
SPC nije reagovala kada je Slobodan Milošević na Gazimestanu, povodom proslave šestogodišnjice bitke na Kosovu obećavajući prosperitet, kojem mnogi stoje na putu, rekao da će biti potrebne i dodatne mere: "i oružana borba ako bude potrebno". Međutim, čestitajući Sv. Savu 1992. godine patrijarh Pavle poručuje: "Narodna država - otadžbina - zemlja je otaca naših. Narodna država ne ide dokle mač može ići, nego mač sme ići samo do granice jedne narodne države, tj. otadžbine. Ako se dozvoli da se država prostire dokle mač može dosegnuti, onda država prestaje biti narodna; prestaje biti otadžbinom i postaje imperijom. U tom slučaju, ona dobija teritorijalno, ali gubi moralno. Pokoriti ili pokoren biti podjednako je katastrofalno za nacionalnu državu. Vojska, da bi imala svoje moralno opravdanje, mora - po savetu Svetog Save - biti narodna..."
Dr Amfilohije Radović je tih dana u izjavi za TV Novi Sad rekao: "Crkva je ipak jedini krov koji misli celovito, istorijski provereno, o biću srpskog naroda. I njeno raspeće je utoliko veće što u ovom trenutku imate jednu ideologiju, jednu vojsku koja je, takođe, do srži ateizirana i ideologizirana i u ovom trenutku kao neka magarica, crna starozavetna, kada je prorok ućutao, onda je magarica progovorila... U ovom trenutku, ta i takva vojska, ubijena duhovno, progovara kao Varlaamova magarica, i oni koji iza nje stoje..."
Jedan drugi episkop, dr Irinej Bulović, govorio je tada: "Meni se čini da je glavni problem to što ljudi opsednuti jednom politikom, ne mogu da shvate da način na koji je formiran njihov um i mentalitet nije slobodan od otrova jednoumlja i da oni ne mogu upotrebiti Crkvu i njen ogromni duhovni autoritet i moralni integritet, ni u kom slučaju kao sredstvo za svoju partiju. A, nažalost, sve stranke to čine u ovoj zemlji, uključujući i vladajuću".
Nastup vladike Atanasija na NTV Studiju B, marta 1992. godine bio je najoštriji istup nekog crkvenog velikodostojnika do tada. Atanasije Jevtić je za predsednika Miloševića rekao da mu je vlast poput Brozove, da je osion i opak čovek i da će svima biti bolje kada on ode. To je pokrenulo burna reagovanja. Mnogi su pokušavali da objasne njegov istup kao istup čoveka iz jedne od crkvenih struja kojima pripada i Amfilohije Radović. U štampi su se pojavili napisi o vezama mitropolita Amfilohija sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, vođom Srpske dobrovoljačke garde, i o incidentu na Cetinju na Božić 1992. kada su mitropolita od opozicionara i zagovornika autokefalnosti štitili Arkanovi ljudi u maskirnim uniformama.
Mitropolit je aprila demantovao ove glasine i izjavio da se slaže sa istupom episkopa Atanasija i založio se za ujedinjenje svih srpskih zemalja u neku vrstu "Ujedinjenih srpskih zemalja". Po njegovom mišljenju, ta šansa je bila propuštena 1918. godine i verovatno će ponovo biti propuštena. Istom prilikom o Makedoniji je izjavio:
"Ne treba izgubiti iz vida, recimo, da je Makedonija i u balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu dobila svoju slobodu na kostima srpskih ratnika. Kad kažem srpskih onda mislim da ih je bilo i iz Crne Gore, a naročito iz Srbije. Makedonija je posijana kostima srpskim, a da ne idemo dublje u tokove koji idu u hramove, u pamćenje istorijsko i da se ne dotičemo toga da tamo postoji lavovski dio naroda koji i pored sveg pranja mozga i dalje osjeća da pripada srpskom stablu. Nije riječ samo o Skopskoj Crnoj Gori, već ti tokovi idu do Ohrida... Stoga pitanje Makedonije neće moći biti olako riješeno".
Dva meseca kasnije, nakon dugotrajnog zasedanja Sabora SPC pojavio se Memorandum SPC. U njemu su osuđene partije na vlasti u Srbiji i Crnoj Gori kao naslednice strukture, organa, sredstava i načela posleratnog komunističkog sistema, koje ne omogućavaju ravnopravni demokratski dijalog u društvu, niti podelu odgovornosti i saradnju sa ostalima i ne dopuštaju crkvi da zauzme mesto u društvu koje joj pripada. Zbog toga se SPC "otvoreno ograđuje i distancira od ove i ovakve vlasti i njenih nosilaca". U Memorandumu su osuđeni i zločini izvršeni od bilo koje vojske, kao i napadi na humanitarne konvoje. Odmah po zasedanju episkop Atanasije Jevtić na lični zahtev otišao je u zahumsko-hercegovačku eparhiju.
Krajem februara i početkom marta 1992. godine, Srbi u Bosni i Hercegovini proglašavaju svoju državu i bojkotuju referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Postavljaju se barikade na ulicama Sarajeva. Polovinom marta ustanovljava se štab UN u Sarajevu, a 6. aprila Evropska zajednica priznaje nezavisnost Bosne i Hercegovine. Dva dana kasnije, Alija Izetbegović proglašava vanredno stanje. Reis-ul-ulema Hadfi Jakub Selimoski poslao je patrijarhu Pavlu pismo 9. aprila u kojem ga je obavestio da je 8. aprila 1992. godine počeo napad na Zvornik, a da su napadači jedinice Željka Ražnatovića Arkana i Srbi članovi SDS.
KOSOVSKI ZAVET
"PRIPISIVANO mi je da sam, pored drugih, razbijač jedinstva Jugoslavije radi ostvarenja velike Srbije. A ja i danas kažem: kad bi osnivanje naše nezavisne države i njeno održavanje i napredak bili mogući po cenu samo jednog Jadovna i samo jednog Jasenovca, ja bih pre pristao da nestane ne samo velika nego i mala Srbija i svi Srbi zajedno sa mnom, nego što bih pristao na neljudsko i nečovečno. Eto, to za mene znači Kosovski zavet opredeljenja za Carstvo nebesko", kazao je patrijarh u intervjuu "Politici".
Mesec dana kasnije, u izjavi za jedan ruski list patrijarh Pavle je rekao da vlasti u Hrvatskoj nisu pristale da Srbima priznaju kulturnu autonomiju, jezik i pismo, nego su pristupile političkoj sili i oružju. Srbi su morali da se brane od nasilja i tako je prema patrijarhu počeo rat.
(Nastaviće se)