Zbog dramati?nih zbivanja na Kosovu i Metohiji, Sinod SPC je, polovinom 1999, zatražiko ostavku kompletnog državnog rukovodstva i formiranje vlade narodnog spasa. Miloševi? bi hteo sve, pa i da Crkvu okrene u svoju korist
SINOD SPC je 15. juna izdao saopštenje koje je izazvalo veliku pažnju. Izražavajući duboku zabrinutost zbog zbivanja na Kosovu i Metohiji i tražeći zaštitu za srpski narod i srpske svetinje od međunarodnih snaga koje su zaposedale Kosovo, Sinod je poručio i sledeće:
"Suočeni sa tragičnim položajem u kojem se našao sav naš narod i savezna država, uvereni da je u imenu Božjem konačni sud i pravda, a ne u instrumentalizovanom Haškom sudu, istovremeno zahtevamo da aktuelni predsednik države i njegova vlada, u interesu naroda i za njegovo spasenje, podnesu ostavku, kako bi novi ljudi prihvatljivi za domaću i međunarodu javnost, kao vlada narodnog spasa, preuzeli odgovornost za svoj narod i njegovu budućnost. Svakom razumnom čoveku je savršeno jasno da mnogobrojni unurašnji problemi i protivrečnosti kao i izolovanost naše države na međunarodnom planu ne mogu biti rešeni i prevaziđeni sa ovakvom vlašću i pod ovakvim uslovima."
Patrijarh Pavle je saopštenje od 15. juna pojasnio na sledeći način: "Smisao tog saopštenja jeste da se dođe do vlade nacionlanog spasa u kojoj će učestvovati svi dobronamerni ljudi, bez obzira na to kojoj stranci pripadaju ili nijednoj. Suočeni sa tragičnim položajem u kojem se našao sav naš narod i država, uvereni da je u imenu Božjem konačni sud i pravda, a ne u instrumentalizovanom Haškom sudu, smatramo da aktuelni predsednik države i njegova vlada, u interesu naroda i za njegovo spasenje, podnesu ostavku kako bi novi ljudi, prihvatljivi za domaću i međunarodnu javnost, kao vlada narodnog spasa, preuzeli odgovornost za svoj narod i njegovu budućnost."
Predstavnici režima su odgovorili da se patrijarha ne boje i da je saopštenje SPC kojim se traži ostavka jugoslovenskog predsednika "glupost". U "Borbi" od 17. juna, Ž. Đorđević je pisao kako SPC "svoje vazalstvo nudi političkim vazalima" i staje "uz bok NATO ubica".
SREDINOM 1999. godine mogli su se čak čuti predlozi da patrijarh dođe na čelo države. Jedna katolička novinska agencija pisala je u to vreme da je patrijarh najveći neprijatelj Miloševića i da je SPC "jedina kredibilna institucija u zemlji". Patrijarh je vernicima okupljenim u manastiru Gračanica, povodom Vidovdana, poručio da "ne smeju da prihvate poluistine" i da on ne bi pristao na očuvanje Srbije, ako bi uslov za to bio činjenje zla drugome. Sutradan je novinarima u Prizrenu rekao kako jugoslovenski predsednik treba da se povuče "radi opšteg dobra" kako bi se stvorio prostor za formiranje vlade nacionalnog spasa.
Patrijarh Pavle, vladika Artemije i Momčilo Trajković uputili su početkom jula otvoreno pismo predsedniku SAD, generalnom sekretaru UN, generalnom sekretaru NATO-a i drugim međunarodnim faktorima, u kojem su tražili da se zaustave zločini protiv Srba na Kosovu. Patrijarh se izjašnjavao protiv podele Kosova i Metohije i izražavao nadu da će Srbi moći da žive na Kosovu, za koje je rekao da bi trebalo da postane zona bez oružja. U razgovoru za NIN, polovinom jula patrijarh je između ostalog govorio i o srpskoj neslozi i potrebi da se onaj ko drugačije misli pobedi po svaku cenu.
"Vidite, ima nečega negativnog oko nas, i u nama, zbog čega stradamo." Desetak dana kasnije, u intervjuu datom za "Slobodnu Bosnu", patrijarh je izjavio da predsednik SRJ Slobodan Milošević "nije hrišćanin i izrazio nevericu u pogledu budućeg zajedničkog života Srba i Albanaca na Kosovu, rekavši da oba naroda imaju zbog čega da se kaju. "U svojoj knjizi hrvatski predsednik Franjo Tuđman kaže za Miloševića da je socijalista. E, sad da li je socijalista ili komunista, ne znam, ali znam da on nema veze sa Crkvom. Crkva nikada nije bila ni za, ni protiv njega. Milošević bi hteo sve, pa i Crkvu da okrene u svoju korist. Moja dužnost kao vernika je da branim istinu."
PATRIJARH je 23. jula 1999. godine u Prištini razgovarao sa kancelarom Gerhadom Šrederom i upoznao ga sa teškim stanjem u kojem se nalazio srpski narod na Kosovu i Metohiji. On je naglasio da je glavni problem to što albanski zločinci ne posustaju, a posebno je zamerio Šrederu što je najviše pravoslavnih svetilišta oštećeno ili uništeno u zoni odgovornosti nemačkih pripadnika Kfora. Šreder je rekao da nemačka vlada ne podržava ta dela, ali istovremeno nije propustio da izrazi svoje razumevanje za, kako je rekao, "revolt Albanaca", najavljujući ujedno pomoć od miliion maraka vlade Nemačke za izgradnju porušenih srpskih kuća na Kosmetu.
U to vreme patrijarh je u razgovoru sa Dobricom Ćosićem rekao kako u ratu sa OVK i NATO-om nije postojala jedinstvena srpska komanda, pa su se neki srpski odredi borili samovoljno i sveteći se izvršili zločine.
Decembra 1998. godine patrijarh je posetio bolnicu u Trebinju, gde se lečio vladika zahumsko-hercegovački i primorski Atanasije. Patrijarh je u Trebinju razgovarao i sa ministrom vera u Vladi Republike Srpske Jovom Turanjaninom i predsednikom opštine Obradom Gadžom, a posetio je i uzvišenje Crkvina iznad samog Trebinja. Na tom uzvišenju uređivao se prostor gde je trebalo da bude izgrađena mala crkva, imitacija Gračanice, u koju će kasnije biti preneti i položeni posmrtni ostaci pesnika Jovana Dučića iz američkog grada Libertvila, gde su se tada nalazili. Patrijarh je obišao i Petropavlovski manastir u Petrovom Polju kod Trebinja.
SIMBOL STRADANjA
PATRIJARH je 12. jula 1998. godine u Petrovaradinu osveštao obnovljenu crkvu svetog apostola Pavla, koja se nalazi u krugu Vojnomedicinskog centra. On je odlikovao petrovaradinski Vojnomedicinski centar ordenom Svetog Save prvog reda za humanost i požrtvovanost u zbrinjavanju i lečenju ranjenika, žrtava ratova. To je bilo prvo crkveno priznanje jugoslovenskoj vojsci posle Drugog svetskog rata.
Crkva svetog apostola Pavla u krugu ove bolnice u Petrovaradinu izgrađena je 1925. godine na inicijativu kralja Aleksandra, a hram je vraćen Crkvi i potpuno obnovljen devedesetih godina. Urađene su freske, a na ulazu je istaknuto obeležje - statue vernika i vojnika kao simboličan prikaz zajedničkog stradanja.
Nastavlja se