Hlad­na va­tra

16. 02. 2006. u 00:00

Kod Milj­ko­vi­?a je sve u kraj­no­sti, na­ro­?i­to va­tra, ona je hlad­na! Va­žno svoj­stvo Milj­ko­vi­?e­ve po­e­zi­je i nje­go­vog pe­sni?­kog po­stup­ka je­ste stal­na te­žnja ka pro­me­ni, napisao je Slobodan Rakiti?

Piše: Dušan Stanković
ISTO rit­mič­no pul­si­ra­nje ži­vo­ta u Bro­zo­vom so­ci­ja­li­zmu še­zde­se­tih go­di­na re­me­ti­li su sa­mo iz­gre­di ne­ko­li­ko knji­žev­nih bo­e­ma ko­ji su če­sto uz pi­će iza­zi­va­li ne­re­de i ta­ko "ugro­ža­va­li" te­me­lje či­ta­vog vla­da­ju­ćeg si­ste­ma. Pred­vod­nik te po­bu­nje­ne ge­ne­ra­ci­je bio je Bran­ko Milj­ko­vić, ko­ji je če­sto pi­jan iza­zi­vao tu­če i vre­đao zna­čaj­ne lič­no­sti ta­da­šnjeg jav­nog ži­vo­ta.
U knji­zi "Princ pe­sni­ka" Ra­do­van Po­po­vić na­vo­di slu­čaj ka­da je Bran­ko, ona­ko sav raz­ba­ru­šen, ma­mu­ran, po­sle ne­pro­spa­va­ne no­ći, upao u re­dak­ci­ju "Knji­žev­nih no­vi­na", kod Ta­na­si­ja Mla­de­no­vi­ća, ta­da­šnjeg ured­ni­ka. Pio je za­jed­no sa Dra­ga­nom Ko­lun­dži­jom ka­fu. Ta­sa ga je ube­đi­vao da se ma­ne pi­ća, a Bran­ko ga je sa­mo mut­no gle­dao. Kad je u Re­dak­ci­ju ušao pe­snik Mi­lan De­di­nac, Bran­ko ga ona­ko upi­ta: "Go­spo­di­ne De­di­nac, vi ste na­pi­sa­li po­e­mu `Jav­na pti­ca` že­le­ći da srp­skoj po­e­zi­ji po­da­ri­te stih `Uli­ca je pti­ca ko­ja ni­sko le­ti`. Če­kam sa­mo da ovo se­lja­če sa Ko­za­re (i po­ka­za na Ko­lun­dži­ju) po­no­vo na­pi­še lep­ši stih". Ta­na­si­je ga na to pre­ki­de: "Bran­ko, bo­ga ti tvo­ga, što mi vre­đaš pri­ja­te­lja".
Ni­je se Bran­ko mno­go oba­zi­rao na te Ta­si­ne opa­ske. Jer, pi­sca po­e­me "Mo­re pre ne­go usnim" za­o­ku­plja­le su dru­ge bri­ge. To ka­že i u pr­vom de­lu pe­sme: "Svet ne­sta­je po­la­ko. Za­gle­da­ni svi su / U la­žlji­vo vre­me na zi­du: o haj­de­mo! / Gra­ni­ce u ko­ji­ma ži­vi­mo ni­su / Gra­ni­ce u ko­ji­ma umi­rem. Opo­ra noć mr­tva te­la, / mr­tvo je sun­ce al osta­ju du­bi­ne. / No­ćas bi vo­da sa­mu se­be hte­la / da is­pi­je do dna i da ot­po­či­ne".
PRE dve go­di­ne Ra­do­mir Ra­de­no­vić Ra­vid ob­ja­vio je u "Knji­žev­nim no­vi­na­ma" esej "Vi­so­ko ras­pe­va­na ko­slu­o­lo­gi­ja i fi­lo­zo­fi­ja va­tre" u ko­jem ka­že da tre­ba da od­ba­ci­mo pr­lja­ve la­ži i bu­da­la­šti­ne o Bran­ko­vom sa­mo­ve­ša­nju i o nje­mu kao pe­sni­ku smr­ti: "Milj­ko­vić se gra­dio i iz­gra­dio va­trom! Va­trom je do­veo svo­je na­dah­nu­će i ret­ko sup­til­nu neo­sim­bo­li­stič­ku ose­ćaj­nost i sen­zi­bi­li­tet u ener­get­sko i vi­zo­nar­sko po­lje vi­so­kog na­po­na..."
Re­ći će po­vo­dom Bran­ko­ve po­e­zi­je ovaj knji­žev­nik ma­lo ra­ni­je i to da je vre­me ovo sa­da i ov­de jed­no stra­šno osi­gu­ra­nje mo­ra­la sva­ke mar­gi­na­li­za­ci­je stva­ra­lač­kih i ne­za­vi­snih vred­no­sti, vre­me is­ti­ca­nja de­re­ča­vih za­sta­va du­hov­nog na­si­lja, pra­zno­ve­ri­ca i kri­mi­nal­nih ne­po­čin­sta­va. Već de­ce­ni­ja­ma i du­že i du­blje i ši­re no po uža­sa­va­ju­ćem oskud­nom vre­men­skom pro­ti­ca­nju, uz pre­vi­še kr­va­vu bu­ku i bes rat­nih (i po­rat­nih) pa­sa i psi­ho­pat­skih ave­ti i no­vo­kom­po­no­va­nih bo­ga­ta­ša i pro­mu­ćur­nih ma­fi­ja­ša - umno­ža­va­ju se va­pa­ji emo­tiv­nih i pra­ved­nih pod­vi­žni­ka za ma­lo sve­ži­ne, a tu sve­ži­nu sve­ta znao je da ot­kri­je sa­mo Milj­ko­vić: Tre­ba ići na kraj sve­ta i na­ći ro­su na tra­vi! (re­ći Milj­ko­vi­ća), a na­vo­di Vi­de­no­vić.
Kod Milj­ko­vi­ća je sve u kraj­no­sti, na­ro­či­to va­tra. Ona je hlad­na: "O hlad­na va­tro ko­ja iz­ga­raš /Svud oko me­ne a dan ne stva­raš"; stvar­na: "Dr­žim u ru­ci va­tru kao da je /To ne­što stvar­no, an­đe­le sa zi­da"; tru­la: "U fru­li pla­me­no­vi tru­li /Ka­za­še pe­peo i glas usnu­li".
U du­gom pred­go­vo­ru knji­zi "Iza­bra­ne pe­sme" (Ko­lo", SKZ) Slo­bo­dan Ra­ki­tić pi­še: "Va­žno svoj­stvo Milj­ko­vi­će­ve po­e­zi­je i nje­go­vog pe­snič­kog po­stup­ka je­ste stal­na te­žnja ka pro­me­ni. Knji­ga "Va­tra i ni­šta" pred­sta­vlja za­vr­šni čin ono­ga što je u zbir­ci "Uza­lud je bu­dim" su­štin­sko: po­e­zi­ja kao se­ća­nje. U de­lu "Po­re­klo na­de", ka­ko je to pri­me­tio No­vi­ca Pet­ko­vić, do­šlo je do svo­je­vr­sne in­ver­zi­je po­e­zi­je u po­e­ti­ku, a po­e­ti­ke u po­e­zi­ju."
Da­lje Ra­ki­tić ka­že da u "Po­re­klu na­de" Milj­ko­vić na iro­nič­no-po­le­mič­ki na­čin na­sto­ji da po­rek­ne i do­ve­de u pi­ta­nje sve što je do ta­da re­kao, ali ne da bi to i po­ni­štio, ne­go da bi ga is­ta­kao. Stil­ska sred­stva su sve­de­na, bez su­vi­šnih me­ta­fo­ra i epi­te­ta, a u pr­vom pla­nu je iro­ni­ja, hu­mor, igra. Milj­ko­vić sla­vi moć po­e­zi­je, moć me­ta­fo­re, kap ma­sti­la (šta sve mo­že u nju da sta­ne?), ali ima i iz­ra­zi­to kri­tič­ki od­nos. I to je je­dan od nje­go­vih pa­ra­dok­sa.
Nje­gov drug iz po­kre­ta neo­sim­bo­li­sta, Ko­sta Di­mi­tri­je­vić, pi­še: Se­ća­nja na pr­vi su­sret s Bran­kom za­po­či­nju 1954. Bi­la je ka­sna je­sen. Sta­ze naj­lep­šeg par­ka Ka­le­meg­da­na pre­kri­lo je žu­to, već spa­ru­še­no li­šće. Pre­ko pu­ta par­ka, naj­če­šće smo se­de­li u či­ta­o­ni­ci Na­rod­ne bi­bli­o­te­ke ot­kri­va­ju­ći u ono to­ta­li­tar­no vre­me ne­po­zna­te me­đu­rat­ne pe­sni­ke Mi­lo­ša Cr­njan­skog, Rast­ka Pe­tro­vi­ća, Si­mu Pan­du­ro­vi­ća.
(Na­sta­vi­će se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije