Dr­vo smr­ti

18. 02. 2006. u 00:00

Dr­vo o ko­je se na­vod­no obe­sio pe­snik bi­lo je su­vi­še ta­na­šno da iz­dr­ži te­ži­nu nor­mal­nog ljud­skog te­la. Jed­na od ver­zi­ja za­što je Bran­ko na­stra­dao u za­gre­ba?­koj šu­mi go­vo­ri da su nje­ga ubi­li ni­ko dru­gi no usta­ški po­da­ni

Pi­še Du­šan STAN­KO­VIĆ
U SRP­SKOJ štam­pi i u be­o­grad­skim ča­so­pi­si­ma tek po­sle Bro­zo­ve smr­ti po­če­lo je da se pi­še na­ve­li­ko o (sa­mo)ubi­stvu Bran­ka Milj­ko­vi­ća. Jed­na od ver­zi­ja za­što je Bran­ko na­stra­dao u za­gre­bač­koj šu­mi go­vo­ri da su nje­ga ubi­li ni­ko dru­gi no usta­ški po­da­ni­ci ko­ji su još ta­da, de­se­tak go­di­na pre po­ja­ve "mas-po­kre­ta" u Hr­vat­skoj po­če­li da zbi­ja­ju svo­je re­do­ve ra­di ot­ce­plje­nja od Ju­go­sla­vi­je. Bran­ko je bio ve­li­ko­sr­bin, a u to vre­me, pre ne­go što će tra­gič­no za­vr­ši­ti imao je čak i so­bu u ku­ći Sav­ke Dap­če­vić - Ku­čar, ta­da funk­ci­o­ne­ra KPH.
Sav­ki­na mla­đa ćer­ka le­pu­ška­sta Na­da bi­la je za­lju­blje­na u Bran­ka, a nje­na sta­ri­ja se­stra bi­la je uda­ta za hr­vat­skog na­ci­o­na­li­stu i pe­va­ča Vi­cu Vu­ko­va, ko­ji će ka­sni­je pre­be­ći u Austra­li­ju i di­rekt­no se sta­vi­ti u slu­žbu usta­štva i ru­še­nja na­še ze­mlje.
I Ta­na­si­je Mla­de­no­vić u svo­jim du­gim uspo­me­na­ma na Bran­ka osvr­će se u pri­či "Sum­nji­va is­tra­ga". Vest o Bran­ko­voj smr­ti za­te­kla je Ta­su u Ita­li­ji gde je slu­žbe­no bo­ra­vio kao dr­žav­ni pred­stav­nik. Dva da­na po­sle Bran­ko­ve sa­hra­ne u Be­o­gra­du, Mla­de­no­vić je sa Milj­ko­vi­će­vim ro­di­te­lji­ma, Ma­ri­jom i Gli­šom, oti­šao u Za­greb da sa­zna ne­što vi­še o pe­sni­ko­voj smr­ti. Ta­mo se su­sreo sa pi­sci­ma, a raz­go­va­rao je i sa lju­di­ma iz SUP ko­ji su vo­di­li is­tra­gu o Bran­ko­vom sa­mo­u­bi­stvu.
Ob­i­šao je Ta­sa i me­sto gde je pro­na­đe­no te­lo Milj­ko­vi­ća. Dr­vo je po nje­go­vim re­či­ma bi­lo vi­še ne­go ta­na­šno da iz­dr­ži ljud­sko te­lo nor­mal­ne te­ži­ne. Po­se­tio je i po­ro­di­cu ko­ja je u bli­zi­ni sta­no­va­la. Ti lju­di su mu re­kli da su te no­ći iz­me­đu 11. i 12. fe­bru­a­ra, ču­li ve­li­ku ga­la­mu, vri­sku, za­po­ma­ga­nje, ali da ni­su sme­li da iza­đu iz ku­će, jer je u tom kra­ju bi­lo opa­sno no­ću ho­da­ti.
Na­vo­di Mla­de­no­vić i iz­ja­vu pe­sni­ki­nje Do­bri­le Ni­ko­lić ko­ja je te ve­če­ri bi­la s Bran­kom do 23 ča­sa, jer je ima­la do­go­vor da sle­de­ćeg ju­tra za­jed­no vo­zom kre­nu za Be­o­grad. U bli­zi­ni su ih ta­da, gde se tra­gi­čan do­ga­đaj zbio, pre­sre­li lju­di sum­nji­vog iz­gle­da, da su pro­sto od­vu­kli Bran­ka sa so­bom, a da je ona je­dva us­pe­la da po­beg­ne. Nje­nog sve­do­če­nja u spi­si­ma ni­je bi­lo, a ni­je bi­lo ni iz­ja­va knji­žev­ni­ka Zvo­ni­mi­ra Go­lo­ba i Ire­ne Vr­kljan. Ni­ti bi­lo kog dru­gog hr­vat­skog knji­žev­ni­ka. Sa­ma či­nje­ni­ca da je Bran­ko na­đen u Jan­dri­će­voj uli­ci, pred ku­ćom tog i tog bro­ja, ka­ko vi­si na dr­ve­tu, uze­ta je kao ne­po­bi­tan do­kaz da je iz­vr­šio sa­mo­u­bi­stvo, ču­di se Ta­na­si­je Mla­de­no­vić.
Uz mno­ge još sum­nje, Ta­sa u ovom tek­stu na­vo­di i re­či Bran­ko­vih ro­di­te­lja ko­ji su mu ka­za­li da su, ka­da su ga obla­či­li, vi­de­li da mu je ce­lo te­lo bi­lo u mo­dri­ca­ma, na­ro­či­to po le­đi­ma. "Uz za­pi­snik, pi­še Mla­de­no­vić, ni­sam vi­deo ni le­kar­ski na­laz, ni­ti na­laz struč­nja­ka iz pro­sek­tu­re, što se u ta­kvim slu­ča­je­vi­ma oba­ve­zno zah­te­va i oba­ve­zno pri­la­že u is­tra­žnom po­stup­ku".
Ka­že za­tim Mla­de­no­vić i ovo: "Naj­no­vi­ji do­ga­đa­ji u Hr­vat­skoj (ova "Se­ća­nja ob­ja­vio je 1992), ob­na­vlja­nje ge­no­ci­da i ni­ka­kvim mo­ral­nim ob­zi­ri­ma ome­đe­na, svi­re­pa bor­ba ko­ju su po­ve­li pro­tiv sve­ga što je srp­sko, uve­ra­va me de­fi­ni­tiv­no da Bran­ko Milj­ko­vić ni­je sa­mo­u­bi­ca, već da je muč­ki ubi­jen".
Po­šli smo tra­gom Ta­si­nog se­ća­nja, pa smo po­tra­ži­li i "sve­do­če­nje" iz te po­sled­nje no­ći ži­vo­ta Bran­ka Milj­ko­vi­ća ko­ju je pro­veo sa zvo­ni­mi­rom Go­lo­bom. U ve­li­kom tek­stu ob­ja­vlje­nom 12. fe­bru­a­ra 1965. u za­gre­bač­kom "Te­le­gra­mu" Go­lob pi­še: "Onog po­sled­njeg po­sle­po­dne­va se­de­li smo ne­ko­li­ko sa­ti za­jed­no i raz­go­va­ra­li o knji­žev­no­sti (a ni s kim se ni­je mo­glo s to­li­ko za­do­volj­stva raz­go­va­ra­ti o stva­ra­la­štvu, jer on je raz­mi­šljao o raz­lo­zi­ma na­do­pu­nja­ju­ći sa­go­vor­ni­ka, bez že­lje da se su­prot­sta­vi sa­mo zbog to­ga da bi po­ka­zao svo­ju su­per­i­or­nost), go­vo­ri­li smo o to­me šta tre­ba do­vr­ši­ti, a što za­po­če­ti, i o pla­no­vi­ma ko­ji su do­volj­no zre­li da bu­du otvo­re­ni".
Go­lob za­tim tvr­di da je pred njim ta­da se­deo čo­vek na pra­gu ži­vo­ta i ni­šta, ni jed­na reč, ni jed­na sum­nja ni­je go­vo­ri­la o to­me da bu­duć­nost za nje­ga vi­še ne po­sto­ji. Ras­ta­li su se oko 17 ča­so­va na Tr­gu Re­pu­bli­ke ko­ji je bio oba­sjan zim­skim sun­cem. Bran­ko je ta­da, pi­še Go­lob, oti­šao u su­sret smr­ti kao da ide u su­sret ži­vo­tu, ne is­pu­niv­ši ni jed­no je­di­no obe­ća­nje ko­je je dao sa­mo­me se­bi...
(Na­sta­vi­će se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije