Drvo o koje se navodno obesio pesnik bilo je suviše tanašno da izdrži težinu normalnog ljudskog tela. Jedna od verzija zašto je Branko nastradao u zagreba?koj šumi govori da su njega ubili niko drugi no ustaški podani
U SRPSKOJ štampi i u beogradskim časopisima tek posle Brozove smrti počelo je da se piše naveliko o (samo)ubistvu Branka Miljkovića. Jedna od verzija zašto je Branko nastradao u zagrebačkoj šumi govori da su njega ubili niko drugi no ustaški podanici koji su još tada, desetak godina pre pojave "mas-pokreta" u Hrvatskoj počeli da zbijaju svoje redove radi otcepljenja od Jugoslavije. Branko je bio velikosrbin, a u to vreme, pre nego što će tragično završiti imao je čak i sobu u kući Savke Dapčević - Kučar, tada funkcionera KPH.
Savkina mlađa ćerka lepuškasta Nada bila je zaljubljena u Branka, a njena starija sestra bila je udata za hrvatskog nacionalistu i pevača Vicu Vukova, koji će kasnije prebeći u Australiju i direktno se staviti u službu ustaštva i rušenja naše zemlje.
I Tanasije Mladenović u svojim dugim uspomenama na Branka osvrće se u priči "Sumnjiva istraga". Vest o Brankovoj smrti zatekla je Tasu u Italiji gde je službeno boravio kao državni predstavnik. Dva dana posle Brankove sahrane u Beogradu, Mladenović je sa Miljkovićevim roditeljima, Marijom i Glišom, otišao u Zagreb da sazna nešto više o pesnikovoj smrti. Tamo se susreo sa piscima, a razgovarao je i sa ljudima iz SUP koji su vodili istragu o Brankovom samoubistvu.
Obišao je Tasa i mesto gde je pronađeno telo Miljkovića. Drvo je po njegovim rečima bilo više nego tanašno da izdrži ljudsko telo normalne težine. Posetio je i porodicu koja je u blizini stanovala. Ti ljudi su mu rekli da su te noći između 11. i 12. februara, čuli veliku galamu, vrisku, zapomaganje, ali da nisu smeli da izađu iz kuće, jer je u tom kraju bilo opasno noću hodati.
Navodi Mladenović i izjavu pesnikinje Dobrile Nikolić koja je te večeri bila s Brankom do 23 časa, jer je imala dogovor da sledećeg jutra zajedno vozom krenu za Beograd. U blizini su ih tada, gde se tragičan događaj zbio, presreli ljudi sumnjivog izgleda, da su prosto odvukli Branka sa sobom, a da je ona jedva uspela da pobegne. Njenog svedočenja u spisima nije bilo, a nije bilo ni izjava književnika Zvonimira Goloba i Irene Vrkljan. Niti bilo kog drugog hrvatskog književnika. Sama činjenica da je Branko nađen u Jandrićevoj ulici, pred kućom tog i tog broja, kako visi na drvetu, uzeta je kao nepobitan dokaz da je izvršio samoubistvo, čudi se Tanasije Mladenović.
Uz mnoge još sumnje, Tasa u ovom tekstu navodi i reči Brankovih roditelja koji su mu kazali da su, kada su ga oblačili, videli da mu je celo telo bilo u modricama, naročito po leđima. "Uz zapisnik, piše Mladenović, nisam video ni lekarski nalaz, niti nalaz stručnjaka iz prosekture, što se u takvim slučajevima obavezno zahteva i obavezno prilaže u istražnom postupku".
Kaže zatim Mladenović i ovo: "Najnoviji događaji u Hrvatskoj (ova "Sećanja objavio je 1992), obnavljanje genocida i nikakvim moralnim obzirima omeđena, svirepa borba koju su poveli protiv svega što je srpsko, uverava me definitivno da Branko Miljković nije samoubica, već da je mučki ubijen".
Pošli smo tragom Tasinog sećanja, pa smo potražili i "svedočenje" iz te poslednje noći života Branka Miljkovića koju je proveo sa zvonimirom Golobom. U velikom tekstu objavljenom 12. februara 1965. u zagrebačkom "Telegramu" Golob piše: "Onog poslednjeg poslepodneva sedeli smo nekoliko sati zajedno i razgovarali o književnosti (a ni s kim se nije moglo s toliko zadovoljstva razgovarati o stvaralaštvu, jer on je razmišljao o razlozima nadopunjajući sagovornika, bez želje da se suprotstavi samo zbog toga da bi pokazao svoju superiornost), govorili smo o tome šta treba dovršiti, a što započeti, i o planovima koji su dovoljno zreli da budu otvoreni".
Golob zatim tvrdi da je pred njim tada sedeo čovek na pragu života i ništa, ni jedna reč, ni jedna sumnja nije govorila o tome da budućnost za njega više ne postoji. Rastali su se oko 17 časova na Trgu Republike koji je bio obasjan zimskim suncem. Branko je tada, piše Golob, otišao u susret smrti kao da ide u susret životu, ne ispunivši ni jedno jedino obećanje koje je dao samome sebi...
(Nastaviće se)