Lekar Aris Baizanos pio je zbog raka bešike jelej na pipetu i, umesto tri meseca, koliko su davali lekari, živeo 14 godina
IGUMANIJA manastira Jerusalim, koji se nalazi na Parnasu, pored mesta Davlija u Beotiji - mati Hristodulija, ispripovedala je potresno čudo svetog Nektarija.
Brat monahinje Ksenije, kako je rekla, lekar Aris Baizanos - izuzetan kardiolog i patolog, upravnik Atinske klinike - razboleo se od raka na bešici kada je njegova žena čekala drugo dete. Bilo je leto 1985. godine. Jednoga dana on dođe u naš manastir, idući peške od železničke stanice u Davliji,što znači čitavih 16 kilometara uzbrdo, i celim putem se umno molio. Na ulazu u manastir spustio se na kolena i na kolenima otišao do središnjeg hrama. Pomolio se u suzama. Bio je potpuno žut.
Uzeli su mu isečak za patološku analizu, rezultat je bio pozitivan. O tome nas je obavestio njegov prijatelj i prijatelj našeg manastira, gospodin Stenos, koji nas je zamolio za mnogo molitve. Pitala sam da li bi bilo bolje da Aris ode na lečenje u inostranstvo. Gospodin Stenos me je svojim odgovorom ostavio bez reči: "Mati igumanijo, nažalost, njemu nije ostalo više od tri meseca života."
Odmah smo izvršili osvećenje jeleja. Poslali smo mu sveto ulje i svetu vodicu. On je svakoga dana i od jednog i od drugog pipetom sipao u kašičicu, i, pošto bi se prekrstio, to bi popio govoreći: "To je lek koji mi je Bog dao!" Vidite, koliko je veličanstvena bila njegova vera... Mi smo bdele, molile se... A naš preosvećeni, naš otac Jeronim, rekao nam je da se na liturgiji, koju je služio na Duhove, najtoplije pomolio za Arisa.
Naš lekar je u međuvremenu ozdravio. Posle 40 dana kako je svakog dana pio sveto ulje i osveštanu vodu, otišao je na zakazani pregled. Sve je bilo negativno! Ni traga od raka! Živeo je još 14 godina - a ne tri meseca - i upokojio se iz sasvim drugih razloga.
Steljos Marinis iz Egine, vozač po zanimanju, koji je izbliza poznavao svetitelja Nektarija, ispričao je ovaj slučaj:
"Na dan kad se potopio brod koji je plovio s Krita,čuveni `Iraklion`, imao sam velike bolove u uhu. Otišao sam do jednog lekara u Pireju, koji mi je govorio da mi nije ništa, da nema ničeg u uvetu, i da treba samo čišćenje. Jednoga dana bili smo moja žena i ja, Bog da joj dušu prosti, u mestu Suvali. Kako sam šetao, počeh osećati strašan bol. Poznavao sam jednog dobrog hirurga, sad je već pokojni, Georgakopulosa, koji je radio u bolnici `Car Pavle`.Otidoh k njemu, i on mi reče: `Steljo, uvo treba odseći!`
Ostao sam u bolnici 25 dana radi pregleda. Stanje se sve više pogoršavalo. Gnoj je samo napredovao. Bio se sastao i konzilijum profesora lekara. Supruga je htela da me vodi u Nemačku. Rekli su joj da za to nema vremena. Odveli su me u operacionu salu. Za vreme operacije na mozgu, beše predveče, videh u snoviđenju kako su nas uhvatili žandari; behu opkolili luku, a pošto bi neki sveštenik svakom ponaosob očitao molitvu, toga bi bacali u more i odnosili bi ga snažni talasi.
Kada je došao na mene red, ja gledam svetog Nektarija, onako kako sam ga poznavao. On se okrete k žandaru, i pošto su mu stavili ruku na rame, onako kako malo on meni beše stavio, reče: `Stilijana da pustite da ode, jer mi je potreban.`
Operacija je bila veoma ozbiljna. I potpuno uspela! Kad me sin poveo kući, na Eginu, otišao sam prvo na poklonjenje svetom Nektariju. Monahinje su briznule u plač."
Potresno svedočanstvo imala je i gospođa Janula Anastasis, iz Engleske, koja je bolovala od raka kostiju, i kojoj su lekari rekli da će uskoro sigurno umreti. Međutim, 7. jula 1968. godine došla joj je u posetu prijateljica koja joj je donela ulje svetog Nektarija. Sa njim se zakrstila. Čudo se zaista desilo: iako nije mogla da hoda, za nedelju dana njene su noge ojačale i 14. jula je izašla iz bolnice. Ostavila je lekare zaprepašćene s pitanjem: "Kako se to zbilo?"
(NASTAVIĆE SE)