Drug kao zver

12. 03. 2006. u 00:00

Otkako me lekar, pre nekoliko dana, pregledao, stalno sedim u baraci: niti me šalju na radilište niti u bolnicu. Još nikako ne prestaju da me bojkotuju, a do danas još nije zvani?no objavljen taj bojkot.


Po večeri, u našoj baraci se ponovo pojavljuje Vuković sa još dvojicom njih koji takođe ne pripadaju našoj baraci: jedan od njih, još mladić, sobni starešina iz susedne barake, a onoga drugog, čoveka od četrdesetak godina, sad prvi put vidim. Posedaše sva trojica na onom istom mestu gde uvek sedi naš sobni starešina sa rukovodiocem radova za vreme čitalačkog časa ili iznošenja stava; ova dvojica im se odmah pridružiše. Još nikad do sada ni u jednoj sličnoj akciji našeg kolektiva nije učestvovao niko sa strane. Sedimo, kao i uvek u ovakvim prilikama, zbijeni na boksu. Mnogi se zgledaju sa čuđenjem, nekima se vidi i strah u očima. Svi osećaju da će se večeras nešto izuzetno dogoditi.

U baraci je neko vreme potpuna tišina dok stojim naslonjen na zid kraj prozora, u zloslutnom očekivanju. Najzad se javlja sobni starešina:

- Večeras, drugovi, treba da raspravimo jedan teži slučaj. Dajem riječ drugu Vukoviću.

Ovaj se iskašljava.

- Ja bih, drugovi, želio da najprije neko od vas uzme riječ o ovom zaista veoma teškom slučaju, a ja ću govoriti na kraju. Dakle, ko se javlja za riječ?

Prvi skače sa svog mjesta Mijović.

- Mi, drugovi, imamo ovdje pred sobom jednog okorjelog i nepopravljivog neprijatelja. Pitam vas: da li se on do sada ijednog posla latio ovdje, a da ga nije obavljao kao pravi saboter? Svi smo do sada imali dovoljno prilike da vidimo kakav je on na radilištu i kakav je ovdje u baraci. Prije izvijesnog vremena radio sam zajedno s njim, i tom prilikom mi se žalio da on ovdje nedužan strada.

- Dole! Kroz stroj s njim! - prolomi se sa boksa.

- tišina, drugovi, sačekajte do kraja! - stišava ih Vuković,očigledno zadovoljan što je stvar ovako počela.

- Takav je na radilištu - nastavlja Mijović sve vatrenije, - a kakav je ovdje u baraci, i to vrlo dobro znamo. Ko je njega ikada čuo da je uzeo riječ u nekoj diskusiji? On samo sjedi i ćuti, čak i onda kad ga prozovu da govori! Za mene, drugovi, - a mislim isto tako i za svakoga od vas - ne može biti nikakve sumnje da on tako postupa svjesno i namjerno, i da mi u ovom slučaju imamo posla sa zatrovanim neprijateljem i saboterom.

- Tako je! Dole izdajnici! Dole saboteri! Dole banda! - sve žešće se prolama sa boksa.

U zaglušnoj galami dižem ruku: hteo bih da odgovorim Mijoviću, ali prema meni se preteći pruža nekoliko stisnutih pesnica i čuje se još zaglušnija vika:

- Ne damo da govoriš! Uaa! Sad se setio da govori! Doleee! Kroz stroj!

Diže se Vuković, i graja se stišava.

- Poslije svega ovoga, drugovi, što smo čuli, ja ne bih imao mnogo toga da kažem. Jasno je da mi sad ovdje imamo posla sa jednim običnim banditom kome će ovaj kolektiv znati da odmeri kaznu onako kako je zaslužuje!

Nemoćno i rezignirano dižem ruku:

- Tražim reč!

Jedna ružna grimasa iskrivi Vukoviću lice i otkri mu zube - kao u zveri.

- Hoćeš reč?! Evo ti riječi!

Udarac rukom po licu je tako jak, a neočekivan, da posrnuh, jedva se dočekujući na ruke. To je bio signal za ostale. Nečije snažne ruke me zgrabiše i počeše vući napolje, u noć, a za nama se sa divljačkom grajom natisnu cela četa. Napolju, za tren samo, dok se ne stvori stroj, zapahnu me svežinom bela zimska noć (nebo se izvedrilo, a sneg se zadržao po kamenju i po krovovima baraka), a onda me, kad se svi postrojiše sa obe strane dvorišta, onaj mladić, sobni starešina iz susedne barake, čvrsto zgrabi za ruku i poče je tako snažno zavrtati kao da je odlučio da je ili prebije ili iščaši; ali u momentu kad sam osetio najljući bol u zglobu, on me odgurnu ka stroju gde me dočeka stotinu stisnutih pesnica i poče da udara gde koja stigne. Od udarca po glavi počinje krv da mi curi niz lice, ali oni ne samo da ne prestaju nego padaju u sve veću jarost, kao da im baš ta krv što počinje da kaplje po snegu budi i podstiče neke tamne, zločinačke, dotle pritajene instikte.

Ponekad se kao stišaju, ostave me da tren-dva stojim negde na kraju stroja, pomislim tada, gotovo s nekim olakšanjem, da je svršeno, ali onda me opet neka pesnica snažnim udarcem vraća natrag dodajući me drugim pesnicama koje po izmrcvarenom, okrvavljenom telu padaju, s obeju strana stroja, sve češće i sve bešnje. Posrćući od jednog strašnog udarca u potiljak, spazim na snegu mrlju krvi koja se odjednom naglo raširi, i već ništa oko sebe ne vidim sem te rumene mrlje koja u magnovenju potamne. Sad ni udaraca ne osećam više...

K svesti dolazim u sobici sobnog starešine. Pored mene stoji zamenik mog islednika, kapetan Obrenović.

- Eto vidiš - trudi se on da govori što blažim tonom - šta napraviše od tebe tvoji ljudi. Tako ti i treba kad nećeš da mi se javiš i priznaš sve kako je bilo. A ako se i dalje budeš inatio, imaćeš opet posla sa ovima ovde, a ja onda više neću hteti ni da znam za tebe!

Čim on izađe, na vratima se pojavi sobni starešina.

- Izađi tu pred vrata i operi lice, - veli on - tamo ti je i lavor.

Lavor je pun snega koji se brzo topi u mojim rukama i na licu. Sneg u lavoru postaje ubrzo potpuno rumen od krvi. Pored mene žurno prođe Vuković i ne pogledavši me i svrati do sobnog starešine. Čujem ga kako mu naređuje:

- Ima da ga držiš u svojoj sobi! Stalno pod ključem! Daćeš mu samo jedno ćebe, a porcije mu smanjiti za polovinu!

Sobni starešina mi ponovo zagleda lice pa veli:

- Idi isperi to malo bolje; još ti je ostalo malo krvi na licu.

Kad sam se ponovo vratio u sobu, tamo više nije bilo sobnog starešine. Čujem kako spolja zaključavaju vrata. Malo kasnije neko pokušava da uđe, a Mandžuka ga odvraća:

- Ne možeš tamo, tamo je ona sovjetska špijunčina!

Kao pokošen stropoštam se na goli pod. Pokušavam da se smestim i s mukom se pokrećem: više sam izlomljen nego onda kad sam došao na Otok. Vuković je svakako dobro znao koliko će me kazniti time što je naredio da mi se da samo jedno ćebe: ako ga prostrem po podu, telo će mi ostati nepokriveno na ovoj hladnoći koja već počinje u kosti da mi se uvlači; a ako se pokrijem njime, izubijano telo će mi ležati na golom, tvrdom podu, iz koga bije studen. Ništa mi ne preostaje nego da na jednu polovinu ćebeta legnem, a drugom se koliko-toliko pokrijem.

Vrata se sa bukom otključavaju, i neko bahato upada u sobu.

- Diži se! - viknu ovaj atkvimtonom kao da je uvređen i ljut što ga ne dočekujem na nogama i u "stavu mirno".

Ovoga čoveka svega dva-tri puta sam video, i odmah mi je pao u oči po tome što su ga mnogi oslovljavali i zaustavljali, odnoseći se prema njemu sa nekom upadljivom snishodljivošću - čak i oni znato stariji od njega - mada ga svi familijardno zovu Đurica. Niska rasta, ali masivan i temeljit, prav i kočoperan, sa lepuškastim licem i čuuperkom tamnosmeđe kose koji mu uvek viri ispod titovke (kosu mogu da nose samo članovi Radne brigade), celom svojom spoljašnjošću, svojim izrazom i držanjem podseća na seoskog đilkoša koji će prvi povesti kolo, ali će prvi i kavgu zametnuti, i nož će prvi potegnuti iza pojasa.

- Namestio se junak da spava! - kaže on jetko, mereći me od glave do nogu. - E nećeš, sokole, nema ti noćas spavanja!

U glavi osećam laku nesvesticu i moram da se naslonim na zid da ne bih pao. On mi prilazi sasvim blizu (da nisam ovako visok, sasvim bi mi se uneo u lice) i nešto me pita, ali nikako ne shvatam šta hoće. To što mu odgovaram zacelo nema nikakve veze sa njegovim pitanjem jer on, i ne sačekavši da završim, široko zamahnu rukom i snažno me udari po licu.

- A, tako ti to, očin li te otac...! - dreknu on i zamahnu i drugom rukom.

Opet snažan udarac i odmah zatim drugo pitanje. Ćutim, ne zato što neću da odgovaram, već zato što ne mogu da shvatim šta on to traži od mene. On pada u sve veću srdžbu i bes i zamahuje čas jednom, čas drugom rukom, udarajući me najviše po uhu, što mi u početku zadaje bolove, a posle čujem samo neprijatno zujanje, uši mi gore, ali neosetljive kao kad promrznu, a ispod desnog uha, po vratu, osećam kako mi klizi mlaz krvi. On najzad seda na stolicu, sa izrazom čoveka koji je posustao, a meni pokazuje na klupu. Postavlja mi pitanje, prvo koje razumem:

- O čemu si razgovarao sa Trnavskim?

Počinjem da govorim ono čega se sećam (s njim sam najviše razgovarao o književnosti), ali za ovo on ne pokazuje nimalo interesovanja. Stegnu vilicu i skoči. Instiktivno se povih unazad očekujući udarac, ali on brzo izvuče iz džepa tabak čiste hartije i olovku i stavi na sto.

- Za sutra ima da ispišeš ovde sve što nisi kazao isledniku! Pazi samo da ne lupetaš koješta kao ovo sad, inače ćeš se još mnogo gore provesti! Dobro se priseti šta si sve imao sa Rusima i šta si s kim razgovarao i u Beogradu i ovde!

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije