Rado u tenkiste

12. 05. 2006. u 00:00

Stojadin Mirkovi? odlazi u vojsku 1990. sa velikom željom da upravlja tenkom

Piše: Novica PEŠIĆ
MLADIĆ Sto­ja­din Mir­ko­vić oti­šao je na od­slu­že­nje voj­nog ro­ka 28. de­cem­bra 1990. go­di­ne, u Ba­njalu­ku. Uz pesmu i veselje celo selo ga je ispratilo. Svi su mu po­že­le­li sve naj­bo­lje, mno­go sre­će... A ona mu je i bila potrebna, jer su za­po­či­nja­li ne­mir­ni da­ni ce­pa­nja Ju­go­sla­vi­je, da­ni ka­da će se do­no­si­ti pre­sud­ne od­lu­ke, pa i one ko­je od­lu­ču­ju o ži­vo­tu i smr­ti.
Ra­do­stan što što mu se ostvarila želja da svoj dug otadžbini odsluži u elitnim jedinicama JNA, Sto­ja­din je ušao u krug kasarne, ne raz­mi­šlja­ju­ći mnogo šta će ga na pu­tu sti­ca­nja zna­nja i ve­šti­na sna­ći. Nje­mu je bi­lo va­žno da ča­sno i po­šte­no od­slu­ži voj­ni rok, izuči za vo­za­ča oklop­nog bor­be­nog vo­zi­la, postane pravi tenkista.
O po­li­tič­koj si­tu­a­ci­ji u ze­mlji Sto­ja­din ni­je mno­go raz­mi­šljao, ni­ti je, pak, u to bio do­volj­no upu­ćen, on je smatrao da je nje­go­vo da slu­ša sta­re­ši­ne, uči, i da iz­vr­ša­va sve voj­nič­ke oba­ve­ze.
U PISMU ko­je je upu­tio rodbini, naglašava:
"Ce­li dan su oba­ve­ze. Ni­je lo­še, ali je bo­lje kod ku­će. Ba­njalu­ka je lep grad, ali još ne mo­že­mo da iz­la­zi­mo. Do­đi­te mi na za­kle­tvu, 12. ja­nu­a­ra 1991. go­di­ne."
- Oti­šli smo na za­kle­tvu u Ba­njalu­ku - pri­ča maj­ka Ani­ca. - On u stro­ju, a me­ne po­di­la­zi ne­ka je­za, ne mo­gu da ga se na­gle­dam. Ka­da se ta sve­ča­nost za­vr­ši­la, kre­ne­mo u grad. Nas še­sto­ro. I ho­će­mo u pr­vu ka­fa­nu, da ne­što po­pi­je­mo. Kad Co­le ka­že: „Ne, tu ne mo­že." Mi ho­će­mo u sle­de­ću, a on po­no­vo: „Ne mo­že ni tu, za­bra­nje­no nam je.“ Ode­mo u tre­ću - tu mo­že! I ta­man se­do­smo, kad pre­ma na­šem sto­lu ide čo­vek u ci­vi­lu i pra­vo pre­ma mom Co­le­tu. On usta­je, po­zdra­vlja ga, ovaj ga ne­što pi­ta... Po­sle nam ka­že: „To je sta­re­ši­na ko­ji je za­du­žen da nas kon­tro­li­še. I u gra­du mo­ra­mo da se pri­dr­ža­va­mo voj­nič­kog re­da i di­sci­pli­ne.“ - se­ća se maj­ka Ani­ca.
- Po­sle za­kle­tve do­šla sam ku­ći po­ma­lo za­bri­nu­ta. Ni­sam raz­u­me­la po­li­tič­ku si­tu­a­ci­ju, ali me je upla­ši­lo to što se ne sme u sva­ku ka­fa­nu ula­zi­ti. Ose­ća­la sam da se ne­što ve­li­ko i te­ško spre­ma svi­ma na­ma...
A Stojadin se redovno javljao, da majci smanji brigu.
U časovima slobodnog vremena, u mislima, vraćao se u svoje selo, među drugove sa kojima je završio osnov­nu ško­lu „Mi­loš Mar­ko­vić“ u Do­njim Le­sko­vi­ca­ma. Sa njima je kao đak - pešak proveo osam go­di­na, sva­ko­dnev­no pu­tujući, ta­mo i na­trag, više od pet ki­lo­me­ta­ra.
     Dra­gan Popović, u to vreme di­rek­tor osnov­ne ško­le, ži­vo se se­ća ko­vr­dža­vog de­ča­či­ća ko­ji je se­deo u pr­voj klu­pi u sred­njem re­du i uvek bio tih, po­vu­čen i vr­lo pa­žljiv na ča­su. Ističe da je najviše vo­leo prak­tič­nu na­sta­vu, jer je ta­da mo­gao da po­ka­že svo­ju ve­šti­nu s ru­ka­ma, bi­lo da se ra­di na po­ljo­pri­vre­di ili oko ne­ke me­ha­ni­za­ci­je. To mu je, jed­no­stav­no, išlo...
Svi su primetili njegovu prirodnu obdarenost za tehniku. To ga je, verovatno, i predodredilo da zatraži rod vojske u kome će rukovati mašinama. Radostan je zbog ispunjene želje, pa to i iskazuje u pismu majci, 12. 2. 1991. go­di­ne.
„Zdra­vo MA­MA!!!
... Sad sam se vra­tio sa vo­žnje, pa po­žu­rih da ti se od­mah ja­vim, da se ne bi na­lju­ti­la. Ov­de pa­da sneg, a mi na obu­ci u onom vo­zi­lu što sam ti po­ka­zao kad ste bi­li ov­de. Super je mašina, već sam mnogo naučio... Ne­moj da se se­ki­raš za me­ne, pro­ći će i ova go­di­na. Ako ste u mo­guć­no­sti, po­ša­lji­te mi ne­ki pa­ket, ne mo­ra da bu­de ne­što na­ro­či­to: ma­lo su­vog me­sa i ne­ke ko­la­če. Mo­žda do­đem na od­su­stvo ne­gde za Đur­đev­dan, a mo­žda i na na­grad­no? Pi­ši. Voj­na po­šta 9855/15 78002 Ba­njalu­ka.“

SRPSKI elektronski i štampani mediji su, počekom oktobra 1991, posle velike eksplozije u Bedeniku kod Bjelovara, javili da je major JNA Milan Tepić, posle odsudne odbrane, digao u vazduh vojno skladište municije i opreme. Vatrena pečurka pored komandanta progutala je i jednog vojnika, kojem se u početku nije znalo ime. Od tog tragičnog dana prošlo je 15 godina, a naša šira javnost još gotovo ništa ne zna o vojniku Stojadinu Mirkoviću, devetnaestogodišnjaku koji je mladi život žrtvovao za spas, kako je tada mislio, svoje otadžbine. U feljtonu koji započinjemo biće rasvetljeno ko je golobradi dečak iz sela Gornje Leskovice kod Valjeva, kako je dospeo tamo gde se ginulo i šta se zbivalo pre, u toku i posle eksplozije.

(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije