Procedura oko isporuke posmrtnih ostataka Stojadina Mirkovi?a iz Zagreba u Beograd trajala gotovo ?etiri godine. Sahrana uz vojne po?asti
KAKO odobrovoljiti hrvatske vlasti da isporuče posmrtne ostatke, bila je nova enigma koju su morali da rešavaju porodica, vojne i civilne vlasti.
Inicijativa vlasti u Valjevu i Beogradu da se posmrtni ostaci što pre isporuče i dostojno sahrani junak koji je osvetlao obraz čitavog kraja, u Zagrebu nije nailazila na razumevanje.
Procedura oko isporuke posmrtnih ostataka Stojadina Mirkovića trajala je gotovo četiri godine. Za porodicu je to bila večnost, tamnica bez izlaza, ali nije se pokleknulo - neprekidno su upućivali zahteve nadležnima, sve dok sredinom jula 1995. godine porodici nije javljeno da je i ova mučna i teška situacija rešena.
Posmrtni ostaci Stojadina Mirkovića, vozača oklopnog transportera i nišandžije, dopremljeni su u mrtvačnicu Vojnomedicinske akademije u Beogradu. Majka Anica slomljena bolom, nije imala snage da krene poginulom sinu u susret. Pošao je ujak Radisav, koji je, kao i svih prethodnih godina tuge, bio uz svoju sestru.
Tako je prvu poštu, u stavu mirno, svom sestriću odao je ujak Radisav.
UTORAK 18. jul 1995. godine bio je tužan i istovremeno dostojanstven dan u Gornjim Leskovicama pod Povlenom. Na malom seoskom groblju na stotine ljudi, došli su sva svih strana - iz Beograda, Valjeva da se dostojno oproste od devetnaestogodišnjeg hrabrog mladića.
U pogrebnoj povorci bili su njegovi drugovi iz osnovne škole, vojnici valjevskog garnizona, starešine Vojske Jugoslavije, predstavnici Skupštine opštine Valjevo i Kolubarskog okruga, Srpske pravoslavne crkve ...
Opelo ratniku služili su sveštenici iz Lelića i Valjeva na čelu sa Ljubisavom Adžićem, starešinom crkve u Valjevu.
- Neka primer našeg Stojadina bude uzor drugim, naročito mladim ljudima koji stižu, kako se treba boriti za slobodu, za veru, za otadžbinu. Evo i mi, sveštenici, molimo se zajedno sa svima za pokoj tvoje velike, napaćene i mnogostradale duše. Ako si kakav greh imao, kao mlad čovek, ti si taj greh krvlju svojom iskupio i svojim stradanjem zapečatio. Nema veće cene od one koju si ti platio - naglasio je Adžić.
OD hrabrog vojnika Mirkovića, biranim rečima, oprostio se potpukovnik Ljubinko Katić u ime komande Drinske divizije i valjevskog garnizona.
- Ostao si sa svojim starešinom, majorom Milanom Tepićem, kojem si bio, kako je on govorio, desna ruka. Jedan pored drugog, dva istinska junaka, dva nova Obilića - iz dva srpska kraja poznata po slobodarstvu i rodoljublju: jedan iz Komlenca pod Kozarom, drugi iz Gornjih Leskovica pod Povlenom, iz krajeva poznatih po junaštvu i ljudskom dostojanstvu... Koliko si se junački držao i koliko si nevolja i problema zadao svojim neprijateljima svedoči (žalosna) činjenica da su tvoji posmrtni ostaci isporučeni porodici i tvom rodnom kraju, posle gotovo četiri godine od tvoje junačke pogibije, jer te se neprijatelj i mrtvog plašio.
Govorio je i predsednik Odbora za sahranu Veroljub Lazarević, potpredsednik valjevske opštine, potom Nebojša Andrić ispred boraca rata 1991-1992, Ljiljana Bulatović u ime Udruženja novinara Srbije i Marko Ručnov, pisac knjige o majoru Milanu Tepiću, koji je izgovorio pesmu ispevanu u spomen velikom vojnikovom delu.
Nad grobljem u Gornjim Leskovicama, potom je zavladao tajac. Začula se odsečna vojnička komanda, škljocanje zatvarača na puškama, a zatim, grmljavina pucnja. Tri puta Stojadinu Mirkoviću, vozaču oklopnog transportera i nišandžiji, koji je slavno pao za odbranu otadžbine - u ČAST.
(Nastaviće se )