General u papučama

12. 01. 2007. u 00:00

General Dušan Simovi? je bio ube?en da ?e Englezi prite?i u pomo? istog trenutka kada Jugoslavija bude napadnuta, a ra?unao je i na pomo? Sovjeta. Mirkovi? je u Kairu priznao da je bio britanski obaveštajac, piše Miha Kreko, lider Slovenske ljudske stranke

     Pišu: Miodrag Janković i Veljko Lalić
     U ARHIVI kneza Pavla nalazi se nekoliko pisama slovenačkog lidera Mihe Kreka iz Slovenske ljudske stranke, koji je kao ministar prosvete 27. marta nastavio svoj mandat i u novoj vladi. Istoričaru Anti Smit Paveliću on u pismu 12. februara 1962. godine po stavkama odgovara na sva sporna pitanja oko puča:
     - Ne znam za direktnu vezu između puča i posete generala Donovana. Ali mi je jasno da je ta poseta, kao i sve druge akcije britanske vlade, okuražila buntovnike u nadi da iza sebe imaju Britaniju i da je pobeda njihova. Činovnici te ambasade za vreme rata u Londonu su govorili da je “kroz tu ambasadu otišlo toliko dinamita da su se čudili da cela Jugoslavija nije otišla u zrak”.
     - Da li je Simović dao naređenje ili Mirković ne znam. Mirković je u Kairu priznao da je još pre rata bio britanski obaveštajac.
     - Čuo sam da je ceo puč pripremila tzv. majorska liga sa majorom Kneževićem, pod Mirkovićevim vođstvom i da je Simović obavešten neposredno pred puč. Mislim da pučisti nisu imali spremljen program. Generalno su želeli da sruše vladu i zgrabe vlast na nepopularnosti bečkog pakta. Cvetkovićeva vlada bila je u nemogućnosti da o paktu govori pred narodom, jer smo bili opkoljeni nemačkim špijunima. Morala je da računa na narodnu disciplinu i pamet, ali toga nije bilo. Srbi su išli za sentimentom. Pučisti su to videli i iskoristili.
     - NEKI intelektualni centar opozicije je bio Srpski klub. U noći puča bio sam kod kuće, a ujutru sam u pratnji nekog oficira došao u ministarstvo prosvete da predam dužnost. Gospodin Miša Trifunović mi je rekao: "Nismo mi mislili menjati ništa bitno u spoljnoj politici. Znamo kako je. Ali cela ova politika nam je dodijala." Čuo sam i da Ninčić nije bio Simovićev kandidat za ministra spoljnih poslova, već Milan Gavrilović. Znam i da je na drugoj sednici, posle Ninčićevog referata, vlada zaključila da će poštovati sve međunarodne obaveze kao i Bečki pakt koji je nasledila. Na toj sednici niko nije govorio protiv, znači taj zaključak donela je kompletna vlada.
     - S Ninčićem je govorio dr Kulovec i pričao mi je da mu je ministar spoljnih poslova rekao da će učiniti sve da spreči rat. Govorio mi je i o svojim razgovorima s fon Herenom i italijanskim ambasadorom i izrazio je nadu da će uspeti.
     - Dr Maček je postavio ove uslove za ulazak u vladu: prvo da vlada radi na sprečavanju rata i očuva mir. Drugo, da vlada primi i prizna sporazum s Hrvatima i da kao znak priznanja sprovede prenos kompetencija nad žandarmerijom na bana Hrvatske. Vlada je prihvatila sve zahteve i tek onda je Maček došao u Beograd. Da li je Maček insistirao na paktu, ne sećam se, ali je vlada to prihvatila i pre Mačekovog dolaska.
     - Mislim da sve ono o čemu piše dr Maček o zaposedanju grčke granice i Soluna nije bilo na sednici ministarskog saveta, a moglo je biti na sednici nekog užeg kabineta: Simović, Ninčić, ministar vojske i Kulovec.
     - IMAM definitivnu impresiju da ni Simović, ni drugi njegovi, nisu imali koncepciju za ovaj posao. Oni su se nadali da će Engleska odmah doći u pomoć, čim Jugoslavija bude napadnuta. Simović se čak nadao da će mu pomoći Sovjetska Rusija i zato je poslao delegaciju u Moskvu. Koliko je malo bio spreman na napad, dokaz je, da je baš one nedelje kada smo napadnuti, bilo venčanje njegove kćerke, a i našao sam ga, kada sam došao da mu javim za smrt Kulovca - s operisanim palcem, u papučama.
     - Vlada nije nikad ništa zaključila u pogledu kapitulacije. Na dan katoličkog Uskrsa bila je poslednja sednica vlade u zemlji, tamo kod Sarajeva u nekom selu (Pale - prim. aut). Na toj sednici Simović je izvestio koliko je neprijatelj već napredovao i kolika je šteta. Zaključio je svoj referat nadom da ćemo se u crnogorskim planinama i brdima moći držati bar još tri meseca i predložio da se vlada drugi dan seli u Nikšić.
     Radio sam po tom zaključku i spremio se na put rano u ponedeljak. Video sam da se sprema i dr Budisavljević, a drugih nije bilo. Saznao sam da je Simović odmah posle sednice odjurio i da su već istog dana na sam uskršnji praznik otišli i ostali članovi vlade.
     KADA sam u utorak došao u Nikšić jedva sam imao vremena da se oprostim sa svojim pratiocima, jer je već jedan oficir odredio u koji avion treba da uđem. Motori su već radili.
     Odleteli smo posle četrdeset minuta. Hrvatski su mi članovi vlade rekli da su oni došli tamo po noći, da je došao i Simović, da je javio da je ovlastio Kalafatovića da zaključi mir, a da vlada treba odmah da odleti u Grčku, jer je kralj već otišao. Ministri koji su bili prisutni sa Simovićem samo su odredili da u avionima ima mesta za šest Hrvata, dvojicu Slovenaca, a sve ostalo je za one vojnike i civile koje odredi Simović.
     Jedino što sam mogao da uradim je da povećam broj za Slovence. Tražio sam dr Lamberta Ehrilha, profesora Univerziteta u Ljubljani, i dr Basednjaka. Prvi je bio ekspert za pitanje Koruške, drugi za Primorsku. Nisam uspeo. Konačno sam rekao da ne idem u inostranstvo ako Snoj ne bude u istom avionu. Za njega je, naime, bio određen avion po podne, a bojao sam se da ostanem jedini u slovenačkoj delegaciji. To mi je ministar vojske udovoljio. I tako smo odleteli u Grčku...
     
     SLIKA O PUČISTIMA
     MIHA Krek se Paveliću javio 23. februara 1962. želeći da dopuni svoje prethodno izlaganje “ocenema o nekim akterima puča”:
     SIMOVIĆ ne ume politički da misli. Verujem da je on zaista mislio da srpska čast ne može podneti pakt. On je lično ambiciozan general koji je naivno-glupo ušao u rušenje kneza i vlade kako bi postao vođa Jugoslavije. Za njega ne verujem da su ga vodile antihrvatske i antisporazumske misli. On je tipičan politički primitivac, ambiciozan vojnik.
     MIRKOVIĆ je radio po nalogu Engleza. On je temperamentan, kolerik, sentimentalac, nasrtljiv, prgav. Mislim da i on nije toliko mislio na Hrvate, ni na sporazum, koliko je slušao Engleze i verovao da je s njima jedini pravi put. I bio je plaćen od Engleza.
     MAJORSKA LIGA pod Kneževićima mislim da je smatrala da je bilo potrebno rušiti vladu sporazuma i vladu Bečkog pakta. Oni su bili integralni Jugosloveni pod srpskom dominacijom i smatrali su da sramotu pakta Jugoslavija ne može da podnese.
     LIGA-SIMOVIĆ-MIRKOVIĆ radili su zajedno ono kratko vreme vladanja u Beogradu. Oni su stvarno imali svoju vladu. Tamo je bio Knežević - major šef kabineta, Knežević - profesor ministar dvora i sa njima i svi ostali. Ta grupa je radila kao da hoće rat.
     Srpski političari: Slobodan Jovanović, Trifunović, Grol, Ninčić i svi drugi su, pak, ušli u pučističku kombinaciju u nadi da će se spoljnopolitičko pitanje nekako zakrpiti, da će ta vlada ostati i menjati unutrašnjepolitički pravac. Oni su bili najviše protiv sporazuma s Hrvatima i imali su samo to pred očima, da treba Hrvatima uzeti sve što su sporazumom dobili. Ovi ljudi su dve decenije bili van vlade. Sporazum s Hrvatima mučio ih je sve vreme. Njihovo razumevanje države je bilo srpsko i samo srpsko.

ODGOVOR ZDRAVIH SNAGA
U PROGLASU Jugoslovenskog narodnog odbora u Londonu, prigodom proslave desetogodišnjice puča, 1951. godine, kaže se:
"Prevrat od 27. marta, izvršen u Beogradu od vojske a prihvaćen s oduševljenjem od naroda, bio je odgovor moralno zdravih nacionalnih snaga na srljanje u katastrofu i sramotu. Svojim odjekom van granica naše zemlje i krupnim posledicama koje je imao za pobedu nad Nemačkom i Italijom, on je uveo Jugoslaviju u istoriju sveta. Ta pobuna nosila je u sebi sva obeležja narodnog ustanka."
Jedna francuska poslovica kaže: Kad je neko glup, tu može i da se pomogne, ali kad je budala - to je za ceo život.
(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije