Posle svih osuda, Dimitrije napušta Beograd i odlazi u Rusiju koju prihvata kao svoju domovinu, da bi se po izbijanju srpsko-turskog rata vratio u svoju zemlju da je brani. Hrabro vojevanje komandanta Dimitrija i njegovog sestri?a kadeta Janka
Veliki je skandal bio i u porodici i u javnosti kada je na svoju ruku dao oglas i odlučio da proda imanje "Lagator". Pretilo mu je da i krivično odgovara, jer je pokušao da iz očevog testamenta istisne i majku i sestru. O tome koliki je to bio veliki povod za beogradsku čaršiju za najrazličitija ogovaranja, što mu je sve zajedno srozavalo ugled, nije potrebno ni govoriti. Pored toga on je na svoju ruku unapred založio imanje da bi uzeo 700 dukata, što je bilo samo nešto manje od trećine vrednosti poseda.
Možda u svetlijim momentima kad više nije mogao, bez stida i griže savesti, da pogleda ni u majku ni u sestru, ni u svoju oficirsku karijeru, niti u svoju budućnost u Srbiji, pa ni u bilo šta što bi mu bilo uporište, donosi odluku da napusti Beograd i da okuša sreću u dalekoj Rusiji, koja ga je primila kao nova otadžbina, i u njenoj vojsci, koju je on morao prihvatiti kao svoju.
I POSLE svega, i uprkos svemu, sestra Mina je ta, valjda jedina, koja je u pismu spremna da uputi neophodan blagoslov posrnulom bratu Dimitriju:
"Dragi Dimitrije, pošto sam se oporavila od prvog ošamućujućeg utiska koji je na mene napravila vest o tvom izravnanju, pokušaću da ti odgovorim koliko je moguće dobro, jer mi je glava još grozničavo vrela, misli vrve u mojoj bolno uzburkanoj duši. O tome šta se desilo i šta ima kao posledicu ovu katastrofu, ne kažem ništa, mada sve znam. Desilo se i ne može se menjati da si se pod takvim okolnostima namirio. Mogu samo da odgovorim i ako si mislio ozbiljno svojim obećanjem da ćeš postati drugi čovek, možeš na putu, za koji si se sada odlučio, da kreneš u susret svojoj sreći! Ali, ti bi morao da postaneš zaista drugi. Stare strasti koje su demonskom snagom vladale tobom i upropastile te, da ostaviš u staroj otadžbini i u novu, u koju polaziš, pored nade koja ti oživljava srce, poneseš nove namere koje bi tako ubrzano sazrele u dela koja bi ti pribavila nove radosti, a tvoje neprijatelje, na koje se žališ, razoružala..."
NEPOSREDNO posle Dimitrija, u Rusiji se obreo i Minin sin jedinac Janko. Postao je pitomac vojne akademije u Petrogradu.
Kada je izbio Prvi srpsko-turski rat 1876. godine, u Rusiji su obrazovani mnogi slovenski komiteti koji su upisivali na stotine dobrovoljaca spremnih da dođu u Srbiju i bore se za njeno oslobođenje od turskog ropstva. Verovatno po prethodnom dogovoru u dobrovoljce za rat u Srbiji upisali su se i potpukovnik Dimitrije Karadžić i sedamnaestogodišnji kadet Janko Vukomanović. I Vukov sin i Vukov unuk pohitali su da pomognu kao dobrovoljci iz Rusije.
Književnik i novinar Pera Todorović u svojim uspomenama iz srpsko-turskog rata 1876. godine na više mesta pominje Dimitrija Karadžića. Kaže da je komandovao većim jedinicama koje su nazivane združenim odredima. Pominje i mladog Janka Vukomanovića, i to samo na jednom mestu. U bici od 11. avgusta na Šumatovcu, istoj onoj u kojoj je srpska vojska izvojevala svoju najveću pobedu u tome ratu.
Kada se Vukov unuk Janko Vukomanović vratio iz rata, na grudima mu je visila medalja za hrabrost. Još dve godine uspešno je učio vojnu akademiju u Petrogradu, a onda je njegovoj majci Mini u Beč upućen crni list i obaveštenje da je u devetnaestoj godini preminuo. Nikada se nije doznalo kako. Jedna verzija glasi da je posle nazeba umro od tuberkuloze. Druga - da je poginuo od sopstvene ruke, u takozvanom "ruskom ruletu".
Nije plemenita Vukova kći ni stigla da podigne glavu od tuge za Jankom, a iz Rusije je dospeo poslednji crni list koji je još mogao da bude upućen na njenu bečku adresu. Godine 1883. obaveštena je o smrti svog jedinog brata Dimitrija Karadžića, kojem se ni dan-danas ne zna gde je grob.
(Kraj)