Kao skadar na Bojani

26. 08. 2007. u 00:00

Trebalo je da pro?e skoro 30 godina od polaganja kamena temeljca do useljenja u monumentalnu zgradu parlamenta. Kralj Petar Prvi Kara?or?evi? postavio kamen temeljac zdanju, 27. avgusta 1907. godine

PIŠE: Borislav Lalić
IGROM slučaja, a još više sticajem istorijskih okolnosti koje su krojili i prekrajali svetski moćnici, a zakuvavali domaći političari, krug sudbine oko velelepnog zdanja na beogradskom Bulevaru, poznatog u narodu doskora po imenu Savezna skupština, definitivno se zatvorio: pod svodove te impozantne zgrade vraćaju se oni kojima je ona bila i namenjena pre sto godina: narodni poslanici Republike Srbije.
Tako je, ipak, bilo suđeno, mada su u međuvremenu kroz njene dveri i odaje prolazili predstavnici svih naših naroda i narodnosti, bilo da ih je na okupu držala srpska kruna dinastije Karađorđević, bilo socijalistička vlast Josipa Broza i njegovih nejakih naslednika koje skoro da niko više i ne pominje.
A priča o toj izuzetnoj građevini, koja je i danas jedan od najznamenitijih istorijsko-kulturnih belega Beograda, krenula je na današnji dan pre tačno sto godina. Tog dana, 27. avgusta 1907. godine, stari kralj Petar Prvi Karađorđević postavio je kamen temeljac za zdanje koje će se zidati mučno i dugo kao Skadar na Bojani.
Zamisao je bila da se podigne reprezentativna zgrada za Dom narodnog predstavništva, kakve imaju sve značajnije evropske zemlje. Uz kralja i članove kraljevske porodice, na postavljanju temelja bio je sav beogradski politički, kulturni, diplomatski i poslovni krem, mada je grad još bio u teškoćama koje su pratile mučno oslobađanje zemlje od turske vladavine.

POČECI
projektovanja zdanja zapravo datiraju petnaestak godina ranije, za vreme vladavine Obrenovića. Kako tvrde hroničari, prvi projekat “Doma naroda” izradio je čuveni srpski arhitekta Konstantin Jovanović, bečki đak, koji je, inače, u to vreme radio i živeo u Austriji. On je projekat izradio i poslao ga iz Beča 1891. godine, ali radovi nisu krenuli, pa je njegova zamisao ostala mrtvo slovo na papiru i skoro da je zaboravljena. Jovanović je, inače, projektovao i neke čuvene zgrade u Srbiji i po Evropi, među kojima je izuzetno zdanje Narodne banke Srbije u današnjoj ulici Kralja Petra.
Posle duže pauze, srpske vlasti su raspisale konkurs za projektovanje Doma narodnog predstavništva. Pobedio je šef arhitektonskog odeljenja srpskog ministarstva građevine arhitekta Jovan Ilkić. Bilo je to 1901. godine.
Da li je Ilkić koristio detalje iz izvođačkog projekta Jovanovića, poslatog iz Beča pre deset godina, nije poznato, ali su stručnjaci kasnije utvrdili da se dva projekta ipak razlikuju samo u detaljima.
Istina, postoji jedna razglednica Konstantina Jovanovića, koja se čuva u Muzeju grada Beograda, u kojoj on kaže da je Ilkić “upropastio njegov projekat”, mada ne navodi u čemu je to njegov naslednik zgrešio.
Svejedno, ni Ilkić nije imao sreće da realizacija njegovog projekta krene. Tek šest godina pošto je dobio projektni zadatak, udaren je kamen temeljac za Skupštinu, a onda su radovi sasvim sporo i traljavo krenuli. Do 1910. godine, na primer, urađen je samo suteren zgrade. Da li je tome uzrok bilo pomanjkanje novca i približavanje balkanskih ratova i svetskih obračuna, tek Dom srpskih poslanika je rađen “kao Skadar na Bojani”, sporo, sa pauzama i neizvesnošću kada će i da li će uopšte biti završen.

TAKO ga je nedovršenog zatekao i Prvi svetski rat, u kojem je Srbija iskrvarila kao nijedna druga evropska država.
Neimari su otišli u rat, mnogi se nisu vratili, a arhitekta Ilkić je dopao zarobljeniŠtva, iz kojeg se takođe nije vratio kući. Umro je u tuđini, u zarobljeništvu, negde u ondašnjoj Austrougarskoj, 1917. godine.
Po završetku rata i stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ideja o nastavljanju izgradnje zgrade predstavničkog doma opet je aktuelizovana. Vlasti su za nosioca projekta odabrale sina sada već pokojnog Jovana Ilkića - Pavla, koji je pronašao deo skica, a onda se i sam, pošto je i on bio arhitekta, bacio na posao. I izgradnja je nastavljena, ali opet sporo, sa pauzama i neizvesnošću, koja je pratila i ondašnji režim.
Kad je kralj Aleksandar 1929. godine raspustio parlamenat i zaveo diktaturu, promenivši i naziv zemlje, bilo je i onih koji su pomislili da će izgradnja Doma poslanika potpuno zamreti, jer i da je gotova, u nju ne bi imao ko da uđe.
Sam kralj Aleksandar, inače, nije požurivao da se to zdanje završi. Njegovi savremenici kažu da je on sebi uvrteo u glavu da je ta zgrada ukleta i da on sam ne bi voleo da u nju zakorači.
O čemu je reč? Postojalo je verovanje, koje se održalo i do današnjih dana, da je zgrada prokleta, mada za to nema nijednog opipljivog dokaza, osim ako se nema u vidu da zajednička država koja je silom i milom uterivana pod njene svodove nije imala ni sreće, ni sigurne budućnosti, koliko god da su se njeni narodi u nju zaklinjali i ginuli, istina, kako ko.

(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije