Brlog za sudiju

Drugi svetski rat odneo je u nepovrat veliki imetak porodice Rašković, ali su svi njeni članovi sačuvali živu glavu. U novembru 1944. godine, kad su partizani oslobodili Drniš, ovde su se okupili Dušan Rašković, njegova supruga Savka, sinovi Srđan i Jovan i ćerka Vjera. Srđan je otišao u partizane čim je dignut ustanak. Jedno vreme radio je kao sekretar Mesnog komiteta SKOJ-a za Drniš, a bio je i član Okružnog komiteta za Šibenik.
Advokat Dušan Rašković se opet našao na udaru. Ovog puta zasmetao je partizanima. Oni su ga oterali u zatvor koji je bio smešten u dvorištu franjevačkog samostana u Drnišu. Nagađalo se da je to zbog toga što je tokom rata sakupljao potpise za priključenje severne Dalmacije Italiji. Ali, ubrzo je oslobođen i već početkom 1945. počeo da radi u pravnoj službi ZAVNOH-a za Šibenik. U maju te godine prelazi u Zagreb, u Ministarstvo pravosuđa. Kasnije, od 1953, pa do smrti 1967. bio je sudija Vrhovnog suda Hrvatske.
- Odlaskom u Zagreb Raškovići su napustili Drniš i Knin - kaže Sanda. - Srđan se upisao na Medicinski fakultet i u redovnom roku stekao doktorsku diplomu. Jovan će takođe krenuti bratovim putem. Ali će prethodno morati da završi srednju školu.
Godine 1946. Jovan se upisuje u Gimnaziju "Maršal Tito". Svojim učenicima, koje je rat omeo u redovnom školovanju, ova "Partizanska gimnazija", kako su je popularno zvali, omogućavala je da za godinu dana završe dva razreda, što je Jovan sa lakoćom postigao.
- Bio je odlikaš - kaže Sanda. - Briljantan đak. U osmom razredu gimnazije primljen je u KPJ. Ali ubrzo vratio je partijsku knjižicu. Učinio je to demonstrativno, pošto je partija imala obračun sa njegovim bratom Srđanom. Srđan se nije najbolje snašao u metežu nastalom posle Rezolucije Informbiroa. Stavljajući svoju partijsku knjižicu na sto, maturant Jovan Rašković je rekao: "Kad vam više ne valja moj brat, šta ću vam tek ja!"
Iako se to od njega kasnije tražilo, nikad više nije pristao da bude član ni KPJ ni SKJ. A na tome se naročito insistiralo kad je bio biran za direktora Bolnice za duševne bolesti u Šibeniku.
Jovanova sestra Vjera rođena je 1935. godine u Kninu. Fakultetsko obrazovanje stekla je u Zagrebu, a doktorirala u Novom Sadu. Bila je srednjoškolski profesor i predavač na univerzitetima u Kini i SAD. Objavila je više zbirki pripovedaka i pesama i četiri romana. Od 1987. živi u Beču. Vjera Rašković ovako opisuje dolazak njihove porodice u Zagreb:
- Put preko Knina i Like trajao je danima. Knin je bio sravnjen sa zemljom - kamen na kamenu. Saveznici su ga bombardovali 23 puta, a imao je samo jednu ulicu. Lika je bila spaljena, jedno veliko crno zgarište, kao i danas posle hrvatske "Oluje". U Karlovcu smo čekali da padne Zagreb. Kad bismo čuli avionske motore, gore visoko iznad oblaka, zadovoljno smo govorili: Idu na Zagreb!
Ali kad su stigli u grad, koji je četiri godine bio prestonica Pavelićeve ustaške države, nisu videli nijednu srušenu zgradu. Bili su razočarani. Na ulicama je bilo malo prolaznika. Jedan im je dobacio: "Stižu seljaci!"
- U Zagrebu su - kaže Vjera - sve prodavnice bile prazne. Raniji vlasnici, sada narodni trgovci, na vreme su sklonili svu robu. A mi smo u Zagreb stigli samo sa onim što smo imali na sebi. Bile su to prekrojene engleske uniforme. U Zagreb sam došla kad mi je bilo devet godina, a kaput prekrojen od engleskog vojničkog šinjela, prefarban i sa dodatkom mačjeg krzna oko vrata, nosila sam kao studentkinja.
Opisujući kako je Zagreb dočekao "seljake iz Dalmacije", Vjera kaže:
- Naš otac dobio je nekakav papirić na kojem je pisalo da moraju u svakoj trgovini da nam izdaju odeću i obuću. Mama i ja smo najpre krenule Ilicom. I nikakvih rezultata. Prodavci su samo slegali ramenima i pokazivali prazne police. Jedna od prodavačica nam se još i narugala: "Mora da ste neke krupne zverke kad ste dobile ovaj papir!"
Prvo radno mesto Dušana Raškovića u Zagrebu bilo je, kao što smo rekli, u Ministarstvu pravosuđa. Bio je referent, jedan od činovnika koji su radili na stvaranju pravnih akata nove države.
RAŠKOVIĆI su dugo bili podstanari kod Lavice Zakutin, supruge jednog ruskog emigranta. Njoj su bili dodeljeni pravo sa ulice. To je bila gospođa angažovana oko referenduma za kralja ili republiku. Stanovala je u Palmotićevoj ulici, preko puta Kolodvora. Kad se Lavica preselila kod sestre, Raškovići su ostali u potpuno praznom stanu. Na tavanu Ministarstva pravosuđa pronašli su za njih nešto rashodovanog nameštaja, punog stenica. Jovan je predlagao ocu da pozove američke novinare da "slikaju brlog u kojem živi sudija Vrhovnog suda Hrvatske".
- Pošto nismo imali rešeno stambeno pitanje, naš otac je svakodnevno dobijao ključeve od praznih stanova u Zagrebu - kaže Vjera. - Sve su to bili raskošno namešteni stanovi u koje smo se mogli useliti. Razgledali smo ih kao izložbeni prostor. Ormani su bili puni skupocenih stvari. U jednom od njih zatekli smo kompletan kineski salon sa četiri divne porcelanske vaze. Ali otac nije hteo da se uselimo ni u jedan od tih stanova. Odmah posle razgledanja svaki bi odmah zaključao i ključeve vraćao.
Kad su mu deca rekla da bi želela da žive u jednom od tih stanova, jer su njihovoj porodici u ratu i posle njega sve oteli, Dušan je sa prekorom odgovorio:
- Znate li vi koliko je na ovim krevetima mrtvih ljudi spavalo. Najpre Jevreja, pa Srba, zatim gestapovaca i ustaša. Zar biste mogli zaspati na njima.
Priču o životu porodice Rašković u posleratnom Zagrebu Vjera Rašković-Zec ovako završava:
- Jovo i ja smo dugo patili što nismo mogli da dovedemo svoje zagrebačke prijatelje u posetu. Svi su oni imali lepe stanove, uređene i nameštene poput onog našeg u Kninu. Naša majka je uporno dopisivala predmete koje su nam opljačkali "na revers". Spisak je bio dugačak - premašio je 20 stranica. Ratna reparacija nam je bila jedina nada. Majka je sa tom nadom otišla svetom Aranđelu.
Vjera naglašava da njena porodica nije dobila ni dinar na ime ratne odštete. A agrarnom reformom oduzeta im je sva zemlja, svi vinogradi, maslinjaci, zatim fabrika u Tepljuhu...
- Bila je to prva tvornica kreča u Dalmaciji. Čim je nacionalizovana prestala je da radi - kaže Vjera. - Od nje je ostao samo kusasti dimnjak. Kad smo jednom, idući iz Zagreba u Šibenik, prolazili kroz Tepljuh, mali Jovo je, tužno i zamišljeno, rekao: "Gle, na dimnjaku nema barjačića!" Tako je on zvao malu metalnu ploču postavljenu na vrhu dimnjaka.
O svom nešto starijem bratu Vjera iznosi i ovaj zanimljiv podatak:
- Jovo je kao dete bio odlučio da pošto-poto dopre do tog "barjačića" i da ga opipa. Jednog dana se uzverao kroz dimnjak po nekakvim gvozdenim šipkama i umalo se nije udavio, ali je "barjačić" dotakao svojom rukom. To na simboličan način govori da je njegov životni put bio određen još u detinjstvu.
(Nastaviće se)