Ni dinar za hleb

U nekim razgovorima voleo je da pripoveda o svojim posleratnim traumama i nepravdama koje su mu u Sarajevu činjene. Vojislavu Lubardi, u razgovoru za „Mladost“, govoreći o tim krizama i teškoćama, veli:
„Od 1953, kad sam bio prisiljen da odem s fakulteta, tri godine sam bio bez stalnog zaposlenja. Bile su to tri mučne godine, bavio sam se svim i svačim, naročito na filmu, i živio veoma teško, a nikako nisam uspijevao da dobijem posao. Oko mene se stvorila neka magla koju nisam mogao ničim da razbijem. Često sam dolazio kući bez dinara za hljeb, i moja žena je u takvim prilikama, a to je bivalo suviše često, pokazivala izuzetnu moralnu snagu: s osmijehom, bez riječi prijekora ili žalbe, uzimala je haljinu pod mišku ili ma šta drugo i odlazila na Baščaršiju da proda i da nam donese ručak. Bez te njene snage i plemenitosti teško bih izdržao mnogobrojne nevolje kojima sam bio izložen...“
Ovakva i slična Mešina kazivanja o prilikama u kojima je živeo, mnoge Sarajlije su nazivale „Mešinim pasjalucima“.
Polaskalo mu je, međutim, kad je čuo da je u nekom razgovoru predložen kao mogući ambasador u Parizu (pri Unesku), Sofiji, ili, pak, Bejrutu.
Jer, bio je posle Andrića i Krleže, pisac o kome se najviše govorilo, znao je francuski jezik. Ivo Andrić ga je savetovao da se toga mane:
„Nije to za vas, za pisca... Držite se vi književnosti...“
A ni politički ljudi nisu baš mnogo bili za to. Tako je diplomatija, koju je intimno priželjkivao, pala u vodu.

Pariz po nuždi

Krajem septembra 1967. Begić mu iz Francuske piše:
„... Bilo mi je veoma drago da smo mogli da razgovaramo o zajedničkim nam, manje - više, problemima i preokupacijama, bolje reći, da intimno porazgovaramo. Ja sam bio slab cijelog ljeta pa i tom prilikom smetala mi je ta moja slabost. Čim sam stigao u Pariz, otišao sam u ovo lječilište za nerve koje mi je veoma pomoglo. Sada tek mogu svijet da vidim: bilo mi se, zaista, zamračilo.
Drag mi je bio naš razgovor, tim prije što je to možda prvi put da sam te osjećao sasvim blisko i svojski. U stvari, osvojio si me svojim romanom, ali štošta što si rekao ostalo mi je u svijesti. Imaš pravo kad donekle osuđuješ moj boravak u Parizu: ja sam ovdje po nuždi - iz ranije preuzetih obaveza...
Naročito mi je bilo milo od tebe čuti za one probleme oko muslimana. To je i moja, možda, najživlja preokupacija zato što tim stavom stavljamo se na najslabiju tačku društveno, ali zato bitnim psihološki i moralno“.
U novembru 1967. je izabran za dopisnog člana Akademije nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine.
Pozivi na sve strane za književne večeri, razgovori na radiju, televiziji, intervjui i novinama i časopisima. U Ljubljani „Mladinska knjiga“ objavljuje „Maglu i mjesečinu“, a u Mariboru „Obzorja“ objavljuju „Tišine“ (u prevodu Jože Javoršeka).
Skupština opštine Novi Sad imenuje ga za člana Glavnog odbora Sterijinog pozorja (član Odbora biće sve do 1981. godine).
Novo pismo iz Pariza, od Begića:
„Svakako da ima razloga da razgovaramo o mome ’muslimanstvu’ i nečijem drugom ili sličnom kompleksu. Kako o njemu ne govoriti kad se nalazi u samom našem nacionalnom i ljudskom biću, kad je jedan od ’dubinskih’ korijena u našem postojanju!? Meni je utoliko ’drag’ taj kompleks što je vezan za... ozljedu duše, a kome osjetljivom biću, i misaonom, on nije svojstven, ili bolje da li bi i bilo pravog poštenog stvaranja bez te dubinske podrovanosti ljudske i bez osjećaja da lebdimo između dva ili možda beskraj ništavila! Govoreći o tvome ’Dervišu’ nisam svakako kazao sve što sam imao da kažem, a čemu i to iscrpljivanje saznanja, kad ni na što apsolutno u tome ne možemo računati. Možemo samo tiho, nijemo čitati i pisati i uz neprekinut šum riječi tražiti nešto od onog bijednog ljudskog identiteta. Za mene postoji ipak izvjesna mjera saznanja, recimo, u književnosti; gdje u djelu, u riječima, nema osjećaja... tu nema prave riječi i pravog pisca. To je razlog što sam tvom djelu dao prednost pred ostalima o kojima sam govorio u ’Izrazu’. Vjerujem da je to pratilo svakog većeg stvaraoca, a tu spada i Skerlić, do izvjesne mjere Dučić koga Ti dovodiš u vezu sa mojom ’muslimanskom’ nostalgijom, s pravom vjerovatno, ali razlika je bitna: ’muslimanstvo’ koje se ocrtava iz mog teksta predstavlja najslabiju, fizičku i istorijsku komponentu našeg jugoslovenskog kompleksa, bez ikakve moguće pozadine nekog ’Dušanovog carstva’.

Nova izdanja

Mislim da ima istine u tvojoj ideji o Dučiću koji je imao trenutak svođenja računa sa sobom, u njima je, njegovo majstorstvo stiha postojalo prava i duboka poezija. Možda osim toga pjesnici imaju i pravo da preuveličavaju i sebe i svoju naciju, da sebi dopuste slobodu da budu glasni i programski, ali danas svi pisci, pa i pjesnici, računaju na obzir ’ranjivih’ kritičara, moraju i sami da budu kritičari, bez obaveze da napišu ijedan redak kritike. Jer za glasnost, glatkost treba iluzija, a ja moram priznati da više ne znam da ih uobličavam. Ništa osim betona i zida ne vidim...“
Midhat Begić, pisac zapažene studije o Skerliću, i priređivač njegovih Dela, potom pisac zapaženog eseja o Dučiću - polako je napuštao svoje mladalačke ljubavi i došao do drugih saznanja koja je i intelektualno uobličavao. Tu se sa Mešom potpuno razilazio.
Bile su to godine kada se konstituisala muslimanska nacija u Bosni i Hercegovini.
Boravi u Varšavi, gde se sreće sa Ivaškijevičem i drugim poznatim poljskim piscima.
„Svjetlost“ objavljuje novo izdanje „Derviša“.

KNJIGA ZA CEO ŽIVOT
Pismo iz Slovenije, od poznatog dramskog pisca i pozorišnog reditelja Andreja Hinga:
„Dragi, poštovani Mešo!
Taman sam izgovorio alahemanet Ahmed i zatvorio vašu knjigu. Hvala vam, Mešo! Odavno, odavno nisam s tolikom strašću i opčinjenošću čitao neku knjigu. Važno je: videti da živimo u svetu gde pišu veliki i duboki pisci. Već je sama pripovest o spahinici iz Višegrada vredna najdragocenijih stvari koje smo u mogućnosti da damo u našim literaturama. Ovo je knjiga koja će me pratiti kroz život... Šaljem vam mnogo lepih, zahvalnih pozdrava...“
(Nastaviće se)