Neme optužbe crnih marama

11. 05. 2009. u 00:00

Radio-reporter: Ovde je puno onih koji su pismeno zahtevali da se sa lica zemlje ukloni monstrum Draža

PRETRES nastavljamo saslušavanjem svedoka - reče sudija Đorđević. - Pre toga, sud dopušta izveštaču Radio Beograda, koji direktno prenosi suđenje, da uzme izjave od prisutnih stranih dopisnika, kao i fotoreporterima i filmskim snimateljima da to beleže. Sud moli da to ne traje duže od desetak minuta.
- Dragi slušaoci, masa naroda kulja u sudnicu - odjeknu glas radio-reportera, a đeneral, presamićen na optuženičkoj klupi, dlanovima krije lice od bliceva koji sevaju. - Seljaci, radnici, intelektualci, žene, starci. Nošnje iz svih krajeva naše zemlje. Srbijanske šajkače, ličke kapice, slavonski šeširi. Mnogo je žena u crnini. To je narod koji već danima prisustvuje suđenju Draži Mihailoviću. Ljudi i žene danima sede i ne skidaju pogleda s mirnog i sabranog lica predsednika veća i sa ovog bradatog čudovišta što pred narodnom pravdom govori o svojim krvavim tragovima, ostavljenim po svim putevima kojima su ga nosili njegovi zločinački planovi. Među svetom koji prati ovo suđenje, ima dosta onih koji su pismeno zahtevali od ministra Rankovića i ministra Krcuna da se sa lica zemlje ukloni monstrum Draža Mihailović. Lica tih ljudi i žena nismo mogli da vidimo. Samo smo zamišljali kako izgledaju i kako se grče kad pominju Dražu. Sad su ta lica ovde, pred nama, i pred novinarskim beležnicama i aparatima iz celog sveta. Ali, dragi slušaoci, da čujemo izjave stranih dopisnika...

Poslednja bitka

Bežeći od svega što čuje, on se, ko zna otkud i zbog čega, seti jutra kad mu je, na rukama, izdahnuo drugorođeni sin Ljubivoje. Beba. Nije, pomisli on, imao ni pet meseci. Gde smo tada stanovali? Na Vračaru ili na Senjaku? A u kuću sadašnju... da li su mi je srušili? Na zastakljenoj verandi, Jelica zaliva cveće, a kćerka Gordana i poćerka Radmila kikoću se u staji... Kako li su one volele naše kobile kasačice... eto, vidim ih, kao da su ovde, ali imena ne mogu da se setim. U toj staji, na periferiji Beograda, držao je on i ždrepca Ždralina i često je, jašući ga, odlazio do Doma garde... Do doma moje sramote, do ovog užasa od suđenja - pomisli...
Ja sam Sergej Borozenko, heroj Sovjetskog Saveza i specijalni dopisnik ”Pravde” - govori u mikrofon taj novinar opkoljen gomilom snimatelja, pa đeneral ne može da ga vidi, iako je to poželeo. - Optuženi Mihailović je lukavi i podmukli neprijatelj, koji bije svoju poslednju bitku pred sudom, ali činjenice i dokumenti definitivno ga demaskiraju...
- Kolega, iz koje ste vi redakcije?
- Pjotr Nikitin, dopisnik lista ”Izvestija” - govori na ruskom, kao i heroj Borozenko, pa đeneral ne obraća pažnju na reči prevodioca, jer ruski dobro razume. - Jasno je da je Draža Mihailović bolesno vlastoljubiv čovek. On je hteo da postane balkanski diktator, ukrotitelj naroda...
- Ja sam Džon Gibons, dopisnik londonskog ”Dejli vorkera”. Na ovom procesu srušene su mnoge legende o Mihailoviću. Ističem pravičnost suđenja i da su vlasti učinile sve moguće kako bi obezbedile tačno i brzo informisanje javnosti...
- Kao američki dopisnik, cenim izvanredni duh saradnje vlasti sa nama. Na mene su ostavili utisak ozbiljnost i držanje suda, kao i obziri koji se ukazuju optuženome. Hvala vam.
- Vaše ime, molim vas?
- Vilijem King, dopisnik ”Asošijeted presa”.
- Biću kratak. Držanje Mihailovića mene podseća na držanje nacista pred sudom u Nirnbergu. Inače, ja sam Kenet Sajers iz britanskog ”Nju kronikla”.
- Mihailović je zločinac. Meni se ne sviđa ponašanje njegovih branilaca. To je dovoljno.
- A vi ste?
- Ču Čing Jang, dopisnik kineske novinske agencije.
Molim da počnemo sa ispitivanjem svedoka - reče sudija Đorđević. - Neka uđe svedok Milica Opačić.
- Dragi slušaoci - govori reporter Radio Beograda - već danas će se u Moskvi, Londonu, Vašingtonu, Pragu, Varšavi i Sofiji slušati i čitati o Milici Opačić, majci narodnog heroja Steve Opačića, iz Golubića kod Knina. Ona upravo sada ulazi u sudnicu. S dubokim borama po licu, sva uzdrhtala od gneva, sa šarenom torbom pod miškom, ona počinje da svedoči. Čujmo reči ove majke.
- Slušam, druže sudija i druže tužioče, ovog skota ovde kako govori, pa mi krv udara u lice i dođe mi da skočim i svu mu bradu počupam. Dođoše jednog dana četnici u naše selo, pobiše narod, popališe kuće, posjekoše voćnjake i na deblu jednog oraha urezaše slova: ”U ime kralja - klati valja!” - stisnutom pesnicom zamahnu prema optuženom. - Zaklaše mi brata od šezdeset i dvije godine, isjekoše mu ženu na komadiće, a mojoj bratanici, studentkinji, otkinuli noge i onda je živu spalili - udari u plač i zanese se. Pritrča neka kineska novinarka da je pridrži, a fotoreporteri se skupiše oko nje...
- Ja sam isto iz Miličinog sela - svedoči Andrija Pavčević. - Uhvatili me bili čupavci i boli noževima kuda su prije stigli. Jedva sam ostao živ...
- Čija je slika koju držite u ruci? - pita tužilac svedoka Miodraga Pokimicu.
- Ovo je moj sin Dušan. Bio je đak i otišao u partizane. Pao je u ruke četnicima i oni su mu prvo zabijali eksere u ruke i noge, pa onda... onda, nožem preko grla! Telo su mu bacili u reku i ja sam ga tražio, tražio... U vodi sam našao dosta zaklanih drugova moga Dušana.
- Gde ste bili u Prvom svetskom ratu? - upita tužilac.
- Borio se, gde bi drugo. Bio sam odlikovan ”Karađorđevom zvezdom”, ali sam tu medalju bacio kad su četnici ubili mog Dušana. Ne treba mi medalja kralja koji kaže da su četnici njegova vojska.

Klali na mostu

NEKA uđe svedok Šukalo Suljo - reče sudija.
Taj crnoputi muškarac srednjih godina, isturenih jagodica i uočljivih brkova, u građanskom odelu, bez kravate i košulje zakopčane do pod grlo, u sudnicu uđe kao da je zaplašen i sa oprezom. Sve se osvrćući, davaše podatke o sebi. Zbunjenosti i straha oslobodi ga tužilac, podsećajući na Mihailovićeve zločine nad muslimanima u Foči.
- Klali su nas na mostu, po spisku, i ozgore, zaklate, bacali u Drinu.
- Po kakvom spisku? - upita sudija.
- Po spisku koji je sastavio Draža.
- Šta je pisalo? Možete li se setiti?
- Pisalo je da se pokolju muškinje preko dvije godine, a ženskinje iznad dvadeset. Sve redom.
- Koliko je tako ljudi na tom mostu pobijeno?
- Poklato je u našoj Foči oko dvije hiljade...
- Neka uđe svedok Lajo Latif, a vi, druže Šukalo, možete ostati u publici, ako želite...
- Šta vi, optuženi, kažete na sve ovo? - upita sudija Đorđević, brišući maramicom zamagljena stakla naočara.
- Sramota. Zločin i greh golemi. Šta drugo da izjavim? Prekršena je moja naredba i preki sud je, koliko se sećam, poveću grupu mojih ljudi osudio na smrt.
- Jesu li streljani?
- Apsolutno. Svi.
- Navedite njihova imena i prezimena - reče tužilac.
- To ja ne znam. To znate vi, javni tužioče.
- Ja?
- Kod vas je moja arhiva i presude tim ljudima koji su osramotili moju vojsku i moj narod...
- Neka uđe svedokinja Vukosava Trkuljac.
- Izvolite - reče ona, prilazeći sudijskom stolu.
- Poznajete li ga? - uperi tužilac kažiprst ka optuženičkoj klupi. - Da i vas nije hteo da pretopi u sapun?

Poštena reč

Najpre, da uzmemo vaše generalije, drugarice Vukosava - nasmeši se sudija.
- Kako vi kažete. Ja ću vam pošteno reći sve što znam o đeneralu Mihailoviću.
- On za vas nije đeneral - namršti se sudija. - On uopšte nije đeneral.
- Nego šta je? - začudi se seljanka.
- On je optuženi.
- Boga mi, za mene nije.
- Šta rekoste?
- Đeneral Mihailović je đeneral Mihailović. On je optužen od vaše partije i vaše sile, a ne od mene! - okrete se, nenadano, i pokloni pred đeneralom.
Njegov pogled zaiskri čuđenjem i zbunjenošću, a neka toplina pokrenu srce u brze otkucaje. Smešaše se tuga i radost, ponos i sumnja u maloprešnje misli iz kojih ga je ova žena trgnula.
- Napolje, kurvo! - vrisnu neko njemu za leđima.
Svi u sali poskakaše sa sedišta i zagrajaše na Vukosavu. Dvojica mladića probiše se između sudskih stražara i dograbiše je za kosu.
- On je đeneral, a vi me odmah obesite! - vikala je ona dok su je stražari i razbesneli narod izguravali iz sudnice.

"NOĆ ĐENERALA"
U nastavku feljtona u kojem "Novosti" nastoje da otkriju grob Dragoljuba - Draže Mihailovića, načelnika Glavnog štaba Jugoslovenske vojske u otadžbini, objavljujemo najinteresantnije delove iz romana "Noć đenerala", Vuka Draškovića.
Knjiga štampana 1994. godine, izazvala je izuzetno interesovanje javnosti.
(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije