Vlast hapsi đuture

Tasa Milenković

01. 09. 2009. u 00:00

 U Srbiji se hapsilo na kvantum, da se što više ljudi osudi i ozlojedi. Kralj Milan nije mario za prekodrinske Srbe

 Lakeji donesoše šampanjac, likere i kave. Još pred njima Kralj, sedeći pripijen uz Kraljicu, otpoče maženje. Zavlačaše ruku u rukave joj, milovaše je po licu i vratu.
Ja se malo nakašljah - tek da ih opomenem da nisu sami.
Kraljica me razumela - pa odbi ruku ludo zaljubljenog joj supružnika.
Ona prva poče govor. Uz nju upadaše s pitanjima i on. Oboje behu veoma radoznali. Izgledalo mi je, da su me toga večera naročito pozvali, da ih upoznam sa prilikama i događajima iz ranijih vremena. Zapitkivali su me čas o ovoj čas o onoj stvari. Želeli su, da im neke događaje, koje sam po mojoj službi znao, objasnim.
I ja sam im, što sam znao, govorio savesno i iskreno. Pričao sam im nevaljalstva i zakulisne radnje pojedinih vlada i ministara. Kazivao sam im i kakve je smicalice udešavao Kralj Milan sa pojedinim ličnostima. Kako su silom izazivani događaji i udešavane prilike, da se ponekome naškodi. Kazao sam im: kako svi takvi postupci i poslovi nisu najzad na kraju svega ni Kralju Milanu baš ništa koristili, ali su zemlji uvek grdne štete i bruke nanosili. Udario sam naposletku, naročito glasom, da se sada sa puno nade u sigurnosti očekuje, kao što je i sam Kralj prilikom ženidbe deputacijama naglasio: da se više neće podržavati nikakve smicalice i podvale.
Kralj me odmah prekide, naročito napomenuv: da se ono zlo, što se pod njegovim papom s planom ozgo podržavalo, više neće dešavati: da on kao Kralj neće to nikako trpeti; i da uverim svakoga s kim budem dolazio u prilike - da će odsada u Srbiji vladati samo strogo po zakonu.

Koreni zavere

Ako se tako samo bude radilo - dodadoh ja u daljem razgovoru, da se onda Kralj nema čega bojati, da može mirno u prestolu sedeti, da mu onda niko ništa ne može, da onda neće biti ni bune, ni nereda, da onda neće moći lako pokušati ni atentat, naročito, ako se još policija moderno uredi, da ona, kada je svet zadovoljan, nema ni uslova za atentate i nerede, koji se obično javljaju u zagušljivoj, političkoj atmosferi...
Kralj se uhvati za reč - atentat. Zahtevaše, da mu kažem moje poglede na te pojave.
Kazah mu i o tom moje mišljenje.
Kralj se začudi, kada mu rekoh, da bi po svoj prilici, i posle Kneževićevog ivanjdanskog neuspeha, atentat protivu Kralja Milana bio ponovljen.
- Kako to?
- Ima pojava, Veličanstvo, koje izazivaju atentate.
- A? Kako? - ubrza Kralj.
- Veličanstvo, po svoj prilici nije mogao sve znati, ali stanje u prestonici, posle osude prekoga suda beše vrlo kritično, nesnosno. Pre svega, toliki ljudi osuđeni. Masa sveta oterana na robiju. Ljudima radnje upropašćene, mnogima izdržanje oduzeto, tolike porodice propale, bez krova i leba ostale. U drugom, pametnom svetu, vladina politika ide na to, da u zemlji bude što manje nezadovoljnika i oštećenika. U Srbiji se češće apsilo na kvantum. Radilo se tako, da se što više osudi, da se što više njih uvrede, ozlojede i oštete. Nije to samo u ovoj prilici, nego je tako uvek bilo. Međutim, u slučaju ovoga atentata, ceo svet je bio mišljenja da su osuđena lica - nevina. U takvom uverenju na tako otvorenu nepravdu i silu - svet se gnuša, gunđa, osuđuje. I ako ne javno - onda tajno šapuće, govori, rove, radi.
Takvo jedno mišljenje obuzme najpre rođake i prijatelje nevino osuđenih lica, pa se onda lagano, polako, tiho prenosi na masu. Policija da uguši to gunđanje, to nezadovoljstvo - priteže jače mere. Ali pritisnute jače, sve na više skače. Onda se počnu javljati brošure, pamfleti, tajni skupovi, šaputanje, izbegava se veliko društvo, verni se prijatelji traže, sastaju tajno, oči u oči govore. I onda se širi, bruji lozinka; ovo se ne može trpeti, ovo se zlo više ne može snositi, ovo je strašno. Te reči mnogi neće uzeti na um, bogatiji ljudi i masnim platama osigurani činovnici neće obraćati pažnju, mnogi će ih i mahinalno ponoviti, pa i zaboraviti.

Otet lebac

Ali ove reči, ove misli idu dalje i dalje, one se šire sve više i više - u masu. U toj masi ima uvek nepravedno stradalih ljudi, kojima je oduzeta služba, otet lebac, ima ljudi koji bi radili, ali im ne daju posla, ima i onih, koji neće da rade, ima, kao u svakoj velikoj varoši, puno zlovoljnih, nezadovoljnika i nesretnika. I zar se u toj masi od 80.000 stanovnika, koliko nesigurno broji Beograd, neće naći bar jedan ili dvojica, a možda i više njih, koji će biti povučeni, nagovoreni, sugestirani da kuražiraju, da nalete, da pucaju na Onoga, za kojega im se jednako priča i govori da je On jedini uzrok svoj nesreći svakoga pojedinca, pa i celom narodu.
Kralj i Kraljica slušahu me pažljivo.
- Po skromnome mišljenju, koje ja imam, Veličanstvo, a taj način ušao je u atentat i sam Đura Knežević.
- Molim vas, g. Taso -
- umeša se Kraljica. - Šta velite?
- Tako je moje mišljenje, Veličanstva. Šteta je samo, što taj zagonenti atentat nije ispitan kako treba. A moje je uverenje da bi se prava istina našla. Molim, da nisam ovim svojim govorom dosadan Veličanstvima - dodadoh tom prilikom.
- Ne, ne, g. T., baš naprotiv. Ja bih vas cele noći slušala - reče Kraljica.
- Šta smo samo večeras interesantnih stvari čuli... Molim, vas, pričajte, pričajte...
- Za sve vreme suđenja prekoga suda - nastavih - ja sam revnosno, posećivao pretres i činio moja posmatranja.
- Kada su čitana akta isleđenja meni je, Veličanstvo, ostalo u pameti jedno priznanje atentatora Kneževića.
Na jednome svome saslušanju, Knežević je, koliko se sećam, u glavnome govorio ovako:
- Ja sam - govoriše on, izašav iz vojske, ostao bez zarade. Tumarao sam ovde, tumarao onde. Išao sam i u Vlašku i u Austriju, da zarade nađem. Nigde posla nisam mogao dobiti. Vratim se onda opet u Srbiju. Po Beogradu sam išao od kancelarije do kancelarije, da molim za kakvo god mesto. Na podne svraćao sam često u kavanu kod „Majdana“. Tu sam poručivao po jednu rakiju. Jednoga dana, valjda me video zaludnog i brižnog, priđe mi jedan čovek, te me upita, ko sam, šta radim... Ja mu kazah svoju nevolju. On me upita: odakle sam. Ja mu kazah, da sam iz Bosne. On onda reče: nećeš ti u Srbiji dobiti nikakve službe. Kralj Milan mrzi sve one Srbe, koji su sa strane. Sutra dan, po običaju, opet svratim kod „Majdana“. Onaj čovek opet dođe i sede za moj sto. Ja mu se požalih, da sam išao i u opštinu i u železničku direkciju i u brodarsko društvo - pa da mi se nigde služba ne da. Onaj čovek okupi sada opet na me: Ama nećeš, brate, kažem ti, službu dobiti, dogod je Kralj Milan živ.
(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije