Pojam proletarijata u Kini bio neprimenjiv, jer je to bila selja?ka zemlja
UMESTO da im pomogne, Čang Kajšek je naredio svojim jedinicama da hapse i ubiju članove komunističke partije i njene simpatizere. Nastao je masakr, koji se u Šangaju još pamti: bila je to kineska Vartolomejska noć, pobijeno je najmanje pet hiljada komunista i još toliko njihovih simpatizera.
U tom surovom obračunu, Čangu je pomogla mafija poznata kao „Zelena banda“. Sa tom mafijaškom grupom Čang je već dugo godina održavao bliske odnose.
Tako se raspala prva koalicija komunista i Guomindanga. KP Kine prešla je u ilegalu. Komunisti su pokušali još sa pobunama u Vuhanu i Kantonu, ali je i to završeno u krvi: u Kantonu je streljano pet hiljada ljudi, svi koji su tog dana nosili crvenu traku na rukavu.
Mao od tada, u odnosu na Staljina, kreira samostalnu politiku, revizionističku u odnosu na mnoge dogme. Kineski komunisti okreću se seljacima, kao glavnoj snazi koja može da izvede revoluciju. To je bio jeretički stav u vreme kada su svi govorili da radnička klasa nosi revoluciju. Mao je to objasnio rečima : Narod je more, a mi smo ribe. Sve dok budemo mogli da plivamo u tom moru, mi ćemo preživeti.
Morao je i da u tumačenje marksizma unese izvesne izmene. Pojam proletarijata kao glavne, pokretačke snage klasne borbe, u Kini je bio neprimenjiv jer je to bila seljačka zemlja, sa radnicima koji su činili neznatan deo stanovništva. Zato je Mao pojmu proletarijata dao novo tumačenje : proletarijat je tretiran kao „klasa bez svojine“, pa je pod to tumačenje mogao da smesti i seljačku masu koja je činila preko 90 odsto stanovništva.
Mao je počeo da deli zemlju seljacima, da kažnjava zemljoposednike i lihvare, što mu je sve donelo popularnost u narodu. Uz to je insistirao na paroli da Kinezi ne treba da se bore protiv Kineza što mu je takođe povećalo ugled, ali se ubrzo odrekao te parole i proglasio Čang Kajšeka svojim glavnim neprijateljem.
Čang Kajšek je, konačno, ušao sa svojim jedinicama u Nanking koji je bio prestonica guomindanske Kine. Mnoge vođe komunista i leve frakcije Guomindanga su streljane. Neki su pobegli u Moskvu, manji broj je prešao na stranu Čanga koji je sada imao gotovo neograničenu vlast. Na jugu su komunisti - odmetnici otišli u šume. Među njima bio je Mao Cetung. Formirali su svoju „ sovjetsku republiku“, ohrabreni i dolaskom profesionalnih revolucionara iz Moskve, nazvanim „ 28 boljševika“ koji su nastojali da svoju liniju sprovode u Kini.
Čang je reorganizovao svoju partiju u skladu sa Lenjinovim principima o partijskoj izgradnji, sa političkim komesarima, snažnom propagandom i strogom disciplinom. Ali je oklevao sa socijalnim reformama, opravdavao je time da je Kina nezrela za demokratiju i da partija umesto naroda treba da upravlja. Guomntang je postao tutor narodu,a sve se postepeno svodilo na diktaturu i samovlašće Čang Kajšeka.
Siguran u svoju vlast, Čang je u decembru 1927. otputovao u Japan i oženio Sung Meiling, jednu od tri sestre iz poznate kineske porodice. Kao i Sun Jatsen, Čang je tom prilikom prešao u hrišćansku veru i krstio se u metodističkoj crkvi. Kao i Sun on je prethodnu suprugu ostavio bez formalnog razvoda braka: i jedan i drugi su problem rešili novcem.
Bio je to tipičan brak iz računa, na visokom nivou: porodici Sung, koja je smrću Sun Jatsena izgubila uticajnog zeta, bio je potreban novi izvor političke moći. Našli su ga u Čang Kajšeku koji je imao moć ali ne i dovoljan ugled. On se ubrzo odužio bogatoj porodici: za svog ministra finansija postavio je brata supruge, a za guvernera centralne banke supruga najstarije sestre Sung.
Politička, vojna i finansijska vlast našla se u istim rukama, u rukama Čang Kajšeka. Kinom će od tada vladati četiri porodice, od kojih su tri povezane sa Čangom rodbinskim vezama. Ko nije dobar za sebe i svoje rođake, nije dobar ni za druge - glasi jedna stara kineska poslovica.
U leto 1928. godine Čang je na čelu svojih jedinica umarširao bez otpora u Peking i preimenovao ovaj grad u - Peiping. Peking (Beijing) u prevodu znači „severna prestonica“ a Peiping - „severni mir“. Ali je prestonica Kine ostala Nanking (u prevodu „južna prestonica“) i to će biti sve do dolaska Mao Cetunga na vlast.
(Nastaviće se)