Soroš skuplja “dokaze”

Dejan Medaković

11. 10. 2009. u 00:00

Soroš finansira knjigu koja ?e optužiti Srbe za gra?anski rat u Jugoslaviji. Obra?un Latinke Perovi? sa delom srpske inteligencije

AKADEMIK Kosta Mihailović pokazao mi je knjigu u redakciji Nebojše Popova, u kojoj su sabrani tekstovi o “raskrinkavanju” srpskog nacionalizma. Ovu poveću i veoma luksuzno opremljenu knjigu finansirao je čuveni Soroš. Naći će se neke domaće organizacije u inostranoj službi da ovu hrestomatiju ponude Haškom tribunalu, koji već dugo traga za nekim “dokazima”, kojima bi se konačno utvrdila krivica za građanski rat u Jugoslaviji. Ne treba sumnjati koja će strana poneti glavne terete te krivice.
Biće to Srbi.
Najvažniju “dokumentaciju” za ovakvo tvrđenje prikupiće upravo domaći “pošteni intelektualci”, koji “hrabro” raskrinkavaju domaće nacionaliste i šoviniste, sve one nazadne i mračne snage koje sprečavaju naš povratak u Evropu.
Normalan čovek jedva može da poveruje da je uopšte moguće da se u jednom narodu stvori ovolika količina podlosti, mržnje i spremnosti da se posluži interesima stranih sila. Ti, mahom bivši, pravoverni komunisti, danas se preobraziše u najveće zastupnike novog poretka, u režiji svemoćne američke administracije Bila Klintona.
Finansirani od Soroša i sličnih, oni se, po već ranije naučenoj tehnici, kao pravi majstori svoga zanata, obrušavaju na srpski nacionalizam.
Dalje od ove opasnosti po čovečanstvo oni i ne mogu da domaše, jer se time iscrpljuju njihovi kapaciteti. Uzaludno je bilo očekivanje da će im njihovi moralni i intelektualni porazi umanjiti ili čak izbrisati i njihove političke ambicije. Ništa od toga!
Iskoristili su ti odbačeni i zaboravljeni “velikani” priliku da se ponovo vrate na političku scenu srpskoga naroda. Za izlazak na nju već odavno ne postoji merodavna kontrola, koja bi bila u stanju da spreči da se po njoj šepure ta “sumnjiva lica”.
U knjizi Nebojše Popova, tog dugovečnog asistenta, koji nije mogao da blagovremeno položi doktorat, pojavila se gospođa Latinka Perović. To me je nagnalo da u svojim starim hartijama pronađem tekst koji sam napisao pre nekoliko godina, kada se ona prvi put oglasila, kao borac u pronalaženju i gonjenju nacionalizma u srpskom narodu. Tada sam pisao:
“U listu ’Republika’ pojavila se u nastavcima Latinka Perović, nekadašnji sekretar CK Saveza komunista Srbije, iz epohe anarholiberalizma i jedan od palih anđela toga razdoblja.
Posle dugih godina ćutanja naivno sam poverovao da je ova bivša prva dama srpske Komunističke partije odlučila da konačno zaćuti i obešteti potomstvo za svoja ranija pravoverna istupanja. Ali ovaj politički vampir nikako da se smiri u svom stečenom grobu u koji ga je smestio J. B. Tito. Jedan od dokaza njenog neugašenog nemira svakako su ti njeni, na proučavanju zasnovani, novinski članci, u kojima se ona, zaboravljajući čak i vreme svoga oglašavanja, obračunava sa jednim delom srpske inteligencije.
Onima koje proziva ona gotovo da osporava čak i pravo na zabrinutost zbog položaja srpskog naroda. Izgarajući u svojim naučnim otkrićima, gospođa Perović je zaboravila da i ona sama nosi jedan deo ’zasluga’ za ono što je, nažalost, imalo i svoje neželjene posledice.
Ispitivanje njene lične odgovornosti još nije ni započeto, pa samim tim ni sprovedeno do kraja. Dok se to ne obavi, bilo bi veoma korisno za njen celokupni moralno-politički i intelektualni habitus da strpljivo ćuti i da bar tako za sebe izmoli i neke olakšavajuće okolnosti.
Poklonite, dakle, gospođo Perović, ovom izmučenom narodu to blagosloveno, lekovito ćutanje, a on će, dobrodušan i lakoveran, kakav jeste, sigurno umanjiti dobar deo vašeg ličnog udela u učvršćivanju ponižavajućeg položaja srpskog naroda u našoj bivšoj zajednici.
KOJI vas đavo tera da se ponovo oglašavate u ulozi usrećitelja našeg maloletnog naroda? Smirite se u tom svom nepokoju i neka vam je laka ova srpska zemlja, koju ste gazili, uveravajući onoga koji vas je upokojio u ljubav srpskih komunista.
Dirnuli ste me ovom izjavom vaše čiste, devojačke duše, koja otkriva i vaš izrazito lirsko-sentimentalni karakter, a u svakom slučaju smisao za melodramske efekte. Saberite se, gospođo, za trenutak i pokušajte da shvatite da se danas igraju drame i tragedije, u kojima za vas, kao nekadašnjeg partijskog ’vunderkinda’, nema odgovarajuće uloge.”
Tako sam pisao nekada! Učinilo mi se tada da je članak preoštar i da ga zato ne treba objaviti. Očigledno, pogrešio sam jer sam precenio njegovu oštrinu. U svakom slučaju, ona je zaslužila i oštrije reči.
A što se tiče knjige Nebojše Popova, najtužnije je da niko neće javno reagovati. I to je dokaz jedne neverovatne apatije, koja se već duže vreme nezadrživo širi i uspešno truje naš celokupni javni život.
Čak i najveći, vitalni porazi nacije, sve što je vodi u sunovrat, dočekuju se ravnodušno, kao da se te nesreće dešavaju u afričkoj džungli.
Ponekad mi se čini da je srpski narod izgubio svoje motive za opstanak, kao da su svi njegovi slojevi već rastočeni apatijom i nihilizmom, kao da se još čeka na poslednji čin njegovog potpunog iščezavanja. Ukoliko je naša nemoć veća i vidljivija, oni koji nas mrze postaće još agresivniji.
(15. avgust 1996)

RAZGOVOR SA MIHIZOM
Telefonski razgovor sa Mihizom. Hteo sam da saznam kako je sa zdravljem. Priča se po Beogradu da je loše. Obradovao se pozivu. Na trenutke kao da blesne neka stara toplina. A onda prelazi na političke prilike i, skoro besomučno, optužuje Srbe u Bosni kao krivce za stanje.
Posebno optužuje Karadžića i Mladića. Optužuje Srbe za rušenje džamija na području koje su držali pod svojom kontrolom. Krivi ih za pokolje nad muslimanima, posebno u Srebrenici. Govorio je kao u groznici i ja nisam stigao da kažem bilo šta.
Pokušavao sam nekoliko puta da ga prekinem, ali je to bilo uzaludno, jer ga je svako prekidanje još više ljutilo. Mihiz je teško pristupačan za razložno razmišljanje, a naročito ga ljuti kada samo pomenem uticaje zapadnih sila na prilike u Bosni i u ostatku Jugoslavije. (12. jul 1996)
Nastaviće se

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije