Pravi glavar nadbiskup

POSLE austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, papa Lav III je bulom Edž hac Augusta, od 5. jula 1881. uspostavio redovnu hijerarhiju u Bosni i Hercegovini. Na taj način je u ovim pokrajinama prestala misionarska nadležnost Kongregacije za propagandu vere, a osnovane su Nadbiskupija vrhbosanska sa sedištem u Sarajevu i tri sufraganske (podređene) biskupije - Banjalučka, Mostarsko-duvanjska i Trebinjska.

Papinom bulom zapoveđeno je „da se odmah uspostavi kaptol u Sarajevu i centralno sjemenište za odgoj bosansko-hercegovačkog svjetovnog klera“ (K. Draganović) a „kad to prilike dopuste“, uspostave kaptoli u Mostaru i Banjaluci.

Prvi nadbiskup vrhbosanski postao je „mladi sveučilišni profesor“ u Zagrebu, isusovac jevrejsko-nemačkog porekla dr Josip Štadler, koji je introniziran u Sarajevu 15. januara 1882. godine. Mitolog hrvatstva, sarajevski klirik Draganović hvalio je fanatičnu revnost mladog nadbiskupa i isticao da on „dovodi isusovce u Bosnu, osniva i gradi malo i veliko sjemenište, podiže katedrale Presv. srca Isusovog i Kaptol u Sarajevu, ustanovljuje Družbu služavki Malog Isusa, propovijeda i piše, pokreće katoličku štampu i širi hrvatsku svijest u Bosni“.

S druge strane, prostor Hercegovine u prošlosti pokrivale su Duvanjska i Makarska biskupija, koje su osnovane oko 1300. godine. Pošto više od pola veka (1684-1735) nije u Hercegovini stolovao biskup, Sveta stolica je 1881. godine umesto hercegovačkog vikarijata osnovala Mostarsko-duvanjsku biskupiju, koja je obuhvatala staru Hercegovinu bez konjičkog sreza i dela Bosne (Duvno, Foča i Čajniče), s biskupom fra Paškalom Buconjićem na čelu, „zaslužnim radnikom za katoličku i hrvatsku stvar“, koji je njome upravljao do 1912. Od jula 1890. dodelila mu je na upravu i Trebinjsku biskupiju.

Izbor fra Paškola Buconjića za prvog mostarskog biskupa, kako je pisao publicista Sima Simić, dolazio je više po političkoj, panhrvatskoj liniji, nego po crkvenoj. On je bio „sav u političkim velikohrvatskim idejama Ante Starčevića“, oduševljeni poklonik austrijskog cara i „veliki pobornik priključenja Bosne i Hercegovine Banskoj Hrvatskoj“ i zbog svoje političke delatnosti „u velikoj milosti Beča, Rima i Zagreba“. Iz panhrvatskih razloga posvećenje fra Buconjića za biskupa izvršeno je u Zagrebu, u maju 1881.

Od austrijskih vlasti nadbiskup dr Josip Štadler je dobijao znatna materijalna sredstva u cilju jačanja rimokatolicizma i „apostolske“ monarhije. Prema svedočanstvima savremenika (publiciste Đorđa Nastića), nadbiskup Štadler „troši silni novac: ulaže u kuće, u parobrode, u šume, u razna trgovačka i špekulantska preduzeća; baca stotine i hiljade na katoličku propagandu“, na „širenje katoličkog carstva Isusova u Bosni i Hercegovini“.

Najveći deo tog novca poticao je iz „propagandnih fondova“ (Kongregacije za propagandu vere), koji su popunjavani novcem iz rimokatoličkih država (bogate rimokatoličke fondacije u Austrougarskoj, fondovi Ludvigove misije u Minhenu, Sv. dece Isusove u Parizu, katoličke misije u Lionu).

Srpski političari u Bosni i Hercegovini uvideli su da je prava egzekutiva bečke politike nadbiskup sarajevski Josip Štadler, dok je bosanska zemaljska vlada, sa svim svojim dekorisanim baronima i ostalim plemićima, bila samo vidljiva politička i državna institucija. Pravoslavnim Srbima i muslimanima ostalo je samo da, na prelomu vekova, pokrenu ostvarivanje versko-prosvetne autonomije radi očuvanja elementarnih etničko-verskih prava.

S druge strane, kako ističe istoričar M. Ekmečić, socijalni katolicizam, koji je zadirao u sve društvene pore, dobio je najčvršću organizaciju u Bosni i Hercegovini i na taj način imao efikasnu kontrolu nad sveukupnim rimokatoličkim stanovništvom koje su u to vreme sačinjavali Srbi i stranci.

Jezuiti, kojima je pripadao i nadbiskup Josip Štadler, u Bosni i Hercegovini su bili prisutni i u vremenu pre austrijske okupacije. Međutim, nisu se mogli dugo održati jer turske vlasti nisu za račun drugih konfesija favorizovale rimokatolicizam, već su prema „krstu“ i „križu“ zadržale podjednak stepen tolerancije (netolerancije). Austrijskom okupacijom Bosne i Hercegovine stvorena je vrlo povoljna klima za aktivno jezuitsko delovanje.

Austrija je procenila da će u Bosni i Hercegovini zateći dva nepomirljiva „rogata elementa“ (pravoslavne i muslimane). Očekujući da kod njih nikad neće steći poverenje i odanost u sprovođenju svoje imperijalne politike, austrijska „apostolska“ monarhija okrenula se manjini - rimokatolicima. Iz tog razloga dovela je jezuite, „dala im sve moguće koncesije i pogodnosti, dopustila im da se organizuju, da podignu crnu državu u krvavoj državi i da za glavara te crne države postave arhijevreja Štadlera“.

Tako su, prema zapisima Đ. Nastića, „jezuiti preko noći izbili u legijama u našu kuću, ciknuli na našim njivama i razvili svoju vjersko-političku djelatnost, podigli visoko udruženu papinsku i crnožutu zastavu“.

(Nastaviće se)