Srpstvo ugušiti u klici

S CILjEM da što veću masu stanovništva uključi u novu nacionalno-versku formaciju hrvatstva, nadbiskup vrhbosanski je počeo da vodi naročitu brigu oko uključivanja radničkog staleža u novu rimokatoličku naciju, pa je radio na osnivanju hrvatske radničke organizacije. Naime, u Bosni i Hercegovini se od 1906. godine, stvarala “Organizacija radnika Hrvata”, koja je “nasuprot socijalističkom radništvu” trebalo da radničke ciljeve usaglasi sa hrvatskim nacionalizmom (M. Ekmečić).

Nadbiskup Štadler je bio aktivan i na planu prekrajanja državnih granica koje su utemeljene na osnovu mirovnih ugovora i međunarodnih kongresa. Kako piše Đorđe Nastić, Štadler je direktno pokrenuo inicijativu da se Bosna i Hercegovina pripoje Banskoj Hrvatskoj i da se na taj način stvori “velika Hrvatska” koja bi bila u Habzburškoj monarhiji, preuređenoj na trijalističkoj osnovi.

Rimokatolička hijerarhija je s tim ciljem sazvala narodni zbor u Docu kod Travnika kako bi se pred nepismenim narodom pročitao memorandum kojim je traženo priključenje Bosne i Hercegovine “Hrvatskoj cesarovini”. “Poklonstvena deputacija” nadbiskupa Štadlera trebala je s memorandumom da nastupi i u Trebinju, ali je na vreme bila sprečena u svom naumu.

Štadler je bio veliki poklonik preuređenja Habzburške Monarhije na trijalističkoj osnovi, prema konceptu prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Pored austrijske i ugarske državne celine, formirala bi se i “velika Hrvatska” kao predvodnik u ostvarenju novog imperijalnog proširenja Habzburškog carstva i vatikanskog rimokatolicizma na istok. Sam Štadler je govorio da su njegovi rimokatolici, predvođeni jezuitima, odani austrijskoj državnoj ideji i njeni jedini pioniri na Balkanu. Srbe pravoslavne je i dalje pred austrijskim vlastima predstavljao kao liberalne revolucionare i velike protivnike Austrije, koje je zbog toga trebalo besomučno progoniti.

Pored stalne finansijske pomoći, za Nadbiskupiju vrhbosansku je bila još važnija politička pomoć koju je dobijala od Austrije i Vatikana. Pre objavljivanja ustava u Bosni i Hercegovini, a u vreme njegove najave 1909, papa je posebnim pismom vatikanskog državnog sekretara doneo odluku da se franjevcima oduzme pasivno biračko pravo. Time je, prema mišljenju M. Ekmečića, hteo da onemogući njihovo biranje u budući bosanski sabor i pomogne da Štadlerova klerikalna partija u Bosni i Hercegovini ostane jedina politička organizacija rimokatolika (Hrvata).

O jačanju “hrvatskog ultramontizma” u Bosni i Hercegovini, kome je bio cilj da “srpstvo uguši u klici” (im Keime erstickenim - zvanična usmena formula bečkih zvaničnika), pisao je rimokatolik dr Fran Potočnjak u članku “Hrvatska akcija po receptu Rima i Beča”. Zajednička akcija pangermanstva (u koju je uključena i nacionalna ideja hrvatstva) i rimokatolicizma, posle austrijskih ratnih poraza na zapadu i jugu u Velikom ratu, sve više je bila okrenuta istoku.

Ta akcija je, prema zapažanjima Potočnjaka, bila pokrenuta “preko nas, naroda jednog jezika s toliko vjera i narodnosnih naziva... Razne vjere i nazivi, što sami od sebe, što vješto eksploatisani od onih kojima je konveniralo da se međusobno koljemo umjesto ujedinimo, stvoriše među nama opreke koje nas i dan-danas drže podjeljene.

Dok je pravoslavni elemenat i ono više instiktivno i na dobru sreću, nego li sistematično i proračunato, išao za tim da svoju samosvojnost i samorodni karakter očuva, katolički se povukao redovno svim impulsima kojima ga se ozgore nastojalo sebi prilagoditi... Nikakvo po tome čudo, da je zadobio neki noli me tangere (ne diraj me) politički kao aksiom, da su interesi hrvatstva istorodni s interesima bečke aule, one iste aule, koju i rimska stolica posebno miluje i na nju i za se aplanira puteve po balkanskim krševima i vrletima...

Glavni teren na kome sada leži težište svega, jest Bosna i Hercegovina, te riješenjem aneksionoga pitanja tih zemalja otvaraju se vrata daljnjemu putu na istok. U povodu toga vidimo kako već više vremena proračunato usporedno pulsira hrvatstvo i katolicizam u tim zemljama, dok se i u drugim susjednim pokrajimama ta ista akcija opaža, štaviše, ona se i ujedinjuje u imenu istoga katolicizma, koji se izrično i poistovećuje sa hrvatstvom. Dosta je samo sjetiti se akcije slovenačke klerikalne stranke prigodom skupštine stranke prava na Trsatu (na Rijeci), afere kod posvete barjaka u Sarajevu, te katoličkoga kongresa u Zagrebu (1900), gdje su se sastali skoro svi katolički biskupi navedenih zemalja, od kojih nijedan ne bi zavirio na kongres, kad bi to bio kongres jedino za narodnu svrhu, a bez inicijative i obzira na Rim i Beč”.

Potočnjak je mislio na Prvi hrvatski katolički sastanak u Zagrebu od 3. do 5. septembra 1900. godine, koji je bio rimokatolički velikohrvatski klerikalni program za HH vek.

Može se zaključiti da je nadbiskup vrhbosanski Josip Štadler u suštini bio tajni političar Beča, koji je bio svojevrsna transmisija između Visoke porte (Turske) i političara rimokatoličkih država, koji su imali zadatak da odobrovolje turske vlasti da počnu tolerantnije gledati na austrijsku okupaciju Bosne i Hercegovine i širenje apostolske rimokatoličke vere na račun potisnute islamske.

(Nastaviće se)