Begunci dočekani vatrom!

Slobodan V. Ristanović

10. 08. 2014. u 20:13

Razbijeni delovi okupatora jurili su ka Drini bez reda. Trebalo je odmah napasti ili zauvek pobeći iz pakla Cera

U POVLAČENjU ispred srpske konjice austrougarske jedinice se zaustaviše u selu Prnjavoru i u 7 časova utvrdiše odbranu u mnogim kućama i dvorištima na periferiji sela.

„Razvi se ogorčena borba nasred sela oko osvajanja i ostalih triju topova zastignute neprijateljske baterije... Na sve strane praštale su puške i karabini, revolveri i bombe. Neprijatelj je očajno branio svoje topove. Draguni su u dva maha jurišali odeljenjima na konju i oba puta dočekani i odbijeni, dok je pešačka zaštita i posluga sva uništena...“, zapisao je N. Colović u časopisu „Ratnik“ 1933. godine.

Neprijatelj se s velikim gubicima, ostavljajući tri topa sa zapregama, povukao na železničku prugu i posle kraće ogorčene borbe odstupio u neredu na Drinu u pravcu Samurovića kolibe.

„Nabačeni i gonjeni k mostovima na Drini, neprijateljski razbijeni delovi jurili su u rulji i bez reda kao čopor volova. Zaštita mostova, iz bojazni da i mostobran ne padne u naše ruke, dočeka sopstvene begunce pred nama mitraljeskom vatrom, ne puštajući ih natrag u Bosnu, zbog čega se masa neprijateljskih vojnika raspršta po močvarnim adama i visokim kukuruzima duž Drine...“

I baš tada, oko 8 časova, 3. konjički puk, koji je već bio stigao na Drinu, morao se, po zakasnelom naređenju štaba Konjičke divizije vratiti u selo Bojić, u sastav Konjičke divizije.

Do 10 časova 3. konjički puk se skupio na putu Šabac-Loznica, spreman za povratak. Zbog ovako naglog povratka i predstojećeg dugog puta u neprijateljevu pozadinu, ogroman plen u hrani i odelu morao se delom uništiti, a delom predati opštini u Prnjavoru. Jedino su povedeni oteta baterija od tri topa, dvoja kola odela i spreme i oko stotinu neprijateljevih konja, najviše dragunskih.

U povratku 3. konjički puk dočekan je mitraljeskom i puščanom vatrom na Krmenitom polju kod Ranđića bare, između Prnjavora i Lipolista.

REDOVI SANDUKA PRED CRKVOM „BILO je nedelja kad je umiralo po 59 ranjenika dnevno i kad nije bilo više popova u dovoljnom broju da isprate ove jadnike do njihovog poslednjeg večnog stana. Pogrebi su bili toliko česti, da su pred crkvom skoro stalno stajali čitavi redovi mrtvačkih sanduka. Kad je bio pogreb kakvog oficira, onda bi jedan odred vojnika trećeg poziva, seljaka u narodnom odelu, sa puškom, fišeklijom i bajonetom, došao da oda poslednju poštu...“, zapisao je dr Rajs.

„Gotovo jednovremeno pojaviše se sa severa i zapada više vodova neprijateljske konjice, jedni u crvenim kapama, drugi u šlemovima...“ Puk je bio opkoljen.

Pokušao je manevar prema Beloj Reci, ali dočekan vatrom i s te strane, povukao se u šumu Gaj nedaleko od Lipolista. Dobivši obaveštenje od 3. eskadrona iz 1. konjičkog puka da 2. srpska konjička brigada prednjim delovima izbija na kosu Dobrić - Puljković - Glavica, 3. puk pođe oko 16 časova ka selu Dobriću. Izlazeći iz sela Lipolista na 3. puk se sruči artiljerijska vatra od Culjkovića kose, i to, greškom, od srpskih baterija. Nije bilo gubitaka, ali je sada neprijatelj otkrio pokret 3. konjičkog puka i napao ga. Puk se morao povući u šumu zvanu Gaj i posle izviđanja, u ponoć, nastavio pokret.

Pripravan za okršaj, 3. konjički puk se, bez borbe, provukao kroz neprijateljeve predstraže i u svitanje, 18. avgusta, stigao u selo Dobrić i ušao u sastav svoje divizije. U celoj akciji 3. puk je izgubio 3 oficira (1 ranjen i 2 zarobljena) i imao oko 40 mrtvih, ranjenih i nestalih podoficira i vojnika, jedan mitraljez i bojnu komoru.

Smelim i munjevitim dejstvima, Konjička divizija je demoralisala neprijateljevu pozadinu i onemogućila sadejstvo austrougarske 29. divizije iz 2. armije sa jedinicama austrougarskog 8. korpusa iz 5. armije.

Srpska 3. armija očuvala je, uz velike napore, svoje položaje u dolini Jadra kod Zavlake, a Šumadijska divizija prvog poziva bila je potisnula neprijatelja do pred Šabac. Ne uspevši da osvoji ovaj grad, ponovo je prešla u odbranu na liniji selo Jevremovac - Potes - Mišar.

Ranjene srpske vojnike, posle previjanja na bojištu, odvoze volovskim kolima u pravcu Valjeva, gde su mnoge zgrade - škole i kafane, najčešće - pretvorene u bolnice.

„... Beskonačni nizovi seljačkih kola... idu jedna za drugima - zapisao je dr Arčibald Rajs. - U njima leže bleda i nepokretna tela u pocepanim i prljavim uniformama i sa zavojima koji nisu više čisti... To su teški ranjenici koji se dovoze sa bojišta... Već četiri-pet dana oni tako putuju u ovim kolima bez udobnosti i bez zaštite od kiše i nevremena. Njihove rane su zaražene; ponegde po njima gamižu crvi.

„Austrougarska je napala Srbiju, iscrpljenu od tri uzastopna rata. Srbija nema više ništa da bi negovala svoje ranjenike. Umesto aseptičnog pamuka, rane se pokrivaju kuvanom slamom. Ove ranjenike prenose u bolnice, gde će nad njima izvršiti operacije bez uspavljivanja, jer nema sredstava za anesteziju. Ćuteći, sprovodnici kola, mobilisani seljaci trećeg poziva, prate svoj bolni tovar. Oni puše cigaretu i njihov ozbiljni pogled svedoči da razumeju tragični udes svoga naroda, udes koji hoće da sloboda srpskog naroda bude iskupljena najtežim žrtvama koje čovek može da podnese...

RAJS DOBROVOLjAC ŠVAJCARAC doktor Arčibald Rajs, profesor Lozanskog univerziteta, došao je na poziv srpske vlade, avgusta 1914. godine, u Srbiju da kao ekspert ispita zločine okupatora nad srpskim stanovništvom. Oduševljen hrabrošću i poštovanjem ljudi s kojima se sretao i zaprepašćen do tada neviđenim zločinima austrijske soldateske nad nedužnim stanovništvom odlučuje da ostane u Srbiji kao dobrovoljac u srpskoj vojsci - Moravskoj diviziji - s kojom je prošao Albaniju, učestvovao u borbama na Kajmakčalanu i proboju Solunskog fronta.

„Bolnice su mnogobrojne, suviše mnogobrojne i još nema dovoljno. Ranjenici se čak moraju smeštati pod velike šatore u avlijama. Pukovnik Stajić, major Vulović, Holanđanin dr Tienhoven i drugi vrše operacije bez prekida. Veličanstvene i mirne energije, još nalaze lepu reč da uliju hrabrost ranjenicima kojima često nema više spasa. Ovi lekari rade bez odmora, uz pomoć svojih bolničara i nekoliko dobrovoljnih velikodušnih bolničarki, i to sa najograničenijim sredstvima.

„Balkanski ratovi i albanska ekspedicija utrošili su sav materijal i nije bilo vremena ni potrebnog novca da se ponovo dopuni. Ko može da pobroji sve glavobolje što su ih osetili ovi heroji - jer lekari na srpskom frontu bili su pravi heroji samoodricanja i predanosti - konstatujući da su nemoćni, jer nemaju sredstava?

„A njihovi bolesnici! I oni su bili heroji. Nikad niste čuli jauke bola, tako pojmljive na ovakvim mestima. Strpljivo, stoički, ranjeni srpski vojnik očekivao je ili da ozdravi ili da umre. Jedva ste čuli da se sa usana onih koji najviše pate, otme jedno ‘Bože!’ ili ‘Majko!’. Na austrougarske ranjenike, izmešane srpskima, uticao je ovaj primer da su i oni postali ćutljivi...“

Posle rata dr Arčibald Rajs, počasni kapetan srpske vojske, ostao je da živi u Srbiji, u Beogradu, gde je i umro 1929. godine. Po želji izraženoj u testamentu („Kada umrem izvadite moje srce iz grudi i položite ga na vrh Kajmakčalana da počiva sa kostima srpskih seljaka, koje sam toliko voleo“) njegovo srce je sahranjeno na Kajmakčalanu.


(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije