Brižne oči Matice Srbije

O izjavi predsednika Nikolića od 25. decembra 2013. godine odmah je raspravljao Odbor Hrvatskog sabora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i pozvao nadležne institucije da „ulože maksimalne napore u zaštiti hrvatske nacionalne manjine u drugim zemljama“. Zastupnik Hrvatske demokratske zajednice Milijan Brkić poručio je da su „Bunjevci integralni dio hrvatskog nacionalnog korpusa, a Nikolićeva izjava nasrtaj na pripadnike hrvatskog naroda“, dodavši kako je reč „o nastavku velikosrpske politike“.

Prema zastupnikovoj izjavi, izgleda da je za Srbiju opasno da pominje svoje lojalno bunjevačko stanovništvo na svojoj teritoriji, koje s hrvatskog političkog gledišta ipak mora da se i dalje izjašnjava da je hrvatsko. I član saborskog odbora Domagoj Hajduković, inače pripadnik Milanovićeve tobož nacionalno „benigne“ Socijaldemokratske partije, lakonski je zaključio: „Bunjevci i Šokci su integralni dio hrvatskog nacionalnog korpusa“.

S protokom vremena oko „bunjevačkog pitanja“ velikohrvatske strasti se nikako ne smiruju. Povodom poklona školskih ćiriličnih udžbenika za bunjevačke đake predsednika Nikolića u septembru 2014. godine, opet se nacionalno ustalasala hrvatska javnost.

Medijsku buru je izazvala činjenica što su ti udžbenici napisani na ćirilskom pismu i bunjevačkom govoru (stara bunjevačka ikavica), ali se zaboravlja činjenica da su oni rađeni po prosvetnom programu Republike Srbije po kome bunjevačka deca uče ćirilsko pismo u prvom i do polovine drugog razreda, a u drugim razredima nastavljaju samo latinicu. Ne treba zaboraviti ni podatak da je bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture samo izborni predmet.

Vođstvo Bunjevačkog nacionalnog veća, na čelu sa Suzanom Kujundžić Ostojić, stupilo je u odbranu predsednika Nikolića saopštenjem da su udžbenici za bunjevački govor štampani na ćirilici uz njihovu saglasnost. U znak lojalnosti srpskoj državi ona je dala sledeću izjavu za medije:

„Mi uvik kažemo da je Srbija naša matična država, koja je konačno, posli dugog niza godina, na nas pogledala očima kakim mi želimo da budemo viđeni, ko ravnopravni građani ove zemlje. Veliko fala pridsidniku što nam je pomogo i održo svoje obećanje. Upravo je to ono što je zdravo važno, jer o ljudima najviše divane njeva dila“ (Bunjevačke novine, br. 111, septembar 2014).

Ova izjava uopšte nije primirila ozlojeđene Hrvate, pa su se u celu priču umešali i hrvatski evroparlamentarci sa Andrejom Plenkovićem na čelu.

Plenković je u svom govoru podsetio na nedavnu donaciju predsednika Nikolića koji je predao udžbenike na ćirilici osnovcima Bunjevcima u Subotici. Po Plenkoviću, „riječ je o potezu koji predstavlja kontinuitet politike razvodnjavanja hrvatskog korpusa, odnosno hrvatske manjine na teritoriju Srbije, koju srbijanska vlast provodi od početka devedesetih“. Plenković je potom apelovao da Evropska komisija u procesu pregovora o pristupanju Srbije EU insistira na poštivanju Sporazuma o zaštiti manjina između Hrvatske i Srbije iz 2004, te da to bude jedan od elemenata za dalji put Srbije prema EU.

Deca Bunjevaca uče po prosvetnom programu Srbije

Očigledno je da su predstavnici hrvatske države odbacili istorijsku istinu o Bunjevcima kao delu starog srpskog naroda koji je živeo upravo na prostorima nedavno otetih srpskih zemalja (delovi Hercegovine, severne Dalmacije, Like i podvelebitskog „Morlačkog“, u prevodu „Srpskog kanala“). Bunjevci ni dan-danas, posle preseljenja iz svoje prapostojbine u Bačku, Baranju i Banat, nemaju mogućnosti da slobodno ispoljavaju svoj nacionalni i kulturni identitet ni na teritoriji suverene Republike Srbije. Njihovo nasilno pretvaranje u Hrvate, koje je 1945. izveo Josip Broz Tito i Komunistička partija Jugoslavije (zabranom korišćenja bunjevačkog imena i proglašenjem Bunjevaca za Hrvate), ne može se ni do današnjeg dana zaustaviti.

Banat, Bačka i Baranja, kao deo mađarske krunovine, bili su šaroliko narodnosno i versko područje nastanjeno Nemcima, Srbima, Mađarima, Slovacima, Bunjevcima, Šokcima, Rusinima, Rumunima, Jevrejima i drugima. O Hrvatima kao posebnoj narodnosti ili etničkoj tvorevini nema ni pomena u izvorima i literaturi iz druge polovine DžIDž i c početka HH veka.

Bunjevački i šokački srpsko-katolički narodnosni element nije ni u naznakama vezivao svoje etničko biće za hrvatstvo pošto su propagatori hrvatstva tek tridesetih godina DžDž veka počeli govoriti o hrvatstvu Bunjevaca i Šokaca, ali i Krašovana u Rumuniji. U izvorima i literaturi s kraja DžIDž i početka DžDž veka Bunjevci su se nazivali Vlasima (Srbima), isticalo se vlaško poreklo Bunjevaca. Hrvatstvo Krašovana-Karašovana (Srba rimokatolika oko reke Karaš) u Rumuniji stvaralo se tek posle Drugog svetskog rata.

Vuk Stefanović Karadžić u svom „Rječniku“ je zapisao da su Bunjevci „Srbi zakona rimskog“.

U austrijskim, odnosno ugarskim popisima stanovništva za Bačku, Banat i Baranju, u razdoblju od 1846. i 1850, pa do 1910. godine, pominju se narodnosne kategorije Mađara, Nemaca, pravoslavnih Srba, Srba rimokatolika, odnosno Bunjevaca i Šokaca. Prema austrijskom popisu stanovništva iz 1850, koji je objavljen u knjizi Mađara Eleka Fenješa 1857, Šokci i Bunjevci svrstani su u narodnosno-versku kategoriju Srba rimokatoličke vere („Szerbek... minok a schokaczok vagy bunyevaczok, kik a romai katholikus...“).

Prema podacima iz Elekove knjige, Srbi (Szerbek) su predstavljali veliku većinu stanovništva u srpskoj Vojvodini (Szerb Vajdasagban), pošto ih je tu živelo 402.890, a bili su podeljeni na različite grane, kao što su Šokci ili Bunjevci (Schokaczok vagy Bunyevaczok), koji su rimokatolici, zatim na Race (Raczok) i Crnogorce (Montenegrinok) u Banatu.