Crkvi milije hrvatsko ime

NASUPROT mnogobrojnim dokumentima i knjigama o srpsko-katoličkom poreklu Bunjevaca i Šokaca, hrvatski istoričar češkog porekla Jaroslav Šidak, u dobro poznatom kroatofilskom maniru, Bunjevce i Šokce Slavonije, Baranje i Bačke jednostavno svrstava u Hrvate. Pri tom ne navodi nijedan i malo ozbiljniji izvor koji bi potvrdio takvu njegovu hipotezu.

Za specifični ikavski bunjevački govor Šidak tvrdi da je hrvatski: „Štaviše u osnovnim školama među Bunjevcima upotrebljavali su se od pedesetih godina (19. veka) isti udžbenici kao i u Hrvatskoj, pa se, na taj način, i u njihovoj sredini proširila Gajeva ortografska reforma, mjesto mađarske grafije i ‘ilirski pravospis’. Time je udaren temelj kasnijem uvođenju hrvatskog književnog jezika u literaturu Bunjevaca.“

Prema Šidaku, proizlazi da su Bunjevci valjda daljinskim prenosom prihvatili Gajevu tzv. hrvatsku ortografiju, kao da nije postojao susedni srpski kulturni milje i Vukov pravopis.

Hrvatstvo su krajem tridesetih godina veka počeli propagirati etnički Srbi rimokatolici, odnosno Bunjevci, i to pod uticajem ideje o stvaranju Velike Hrvatske u liku Banovine Hrvatske u avgustu 1939. godine. Tipični primer predstavlja spisatelj vojvođanskog hrvatstva Petar Pekić, koji je naizgled pisao u stilu monarhističkog jugoslavenstva izjednačavajući srpsku i hrvatsku narodnost u Vojvodini, ali stavljajući uvek hrvatsko ime ispred srpskog.

Negirajući srpski karakter Banata, Bačke i Baranje, Pekić je isključivo koristio teritorijalno-etnički naziv „Vojvođani“, pokušavajući da stvori posebni vojvođanski entitet. Pekić je bio zahvalan „rodoljubivom bunjevačkom svećenstvu“ što mađarizacija „nije zahvatila maha i slomila otpor hrvatskog naroda u Bačkoj i ostalim pokrajinama južne Ugarske“. Pominjao je i ulogu Ivana Mažuranića (poreklom Bunjevac) čijim trudom su Bunjevci i Šokci u Vojvodini dobijali „štampane hrvatske školske udžbenike“.

Romantična predanja Bunjevaca-Hrvata veličala su ulogu bibliofila hrvatstva, koji su propagirali i širili u bunjevački narod knjige Matice hrvatske i Društva sv. Jeronima. Ljubitelji „hrvatske knjige“ u bunjevačkim selima smatrani su lučonošama „hrvatske narodne kulture“.

Istoričar Robert Skenderović, iz Zagreba, jednostavno je preuzeo teze Petra Pekića i u svojim radovima falsifukuje istorijske nazive za Srbe (Raci, Slaveni, Iliri, Dalmatinci, Morlaci drugi) i predstavlja ih kao nazive za Hrvate. On na neistorijski način piše da sve do potkraj 19. veka odnos Bunjevaca i Šokaca prema hrvatskom identitetu i imenu nije bio pozitivan:

„Neki su, kao i u Slavoniji, smatrali da hrvatsko ime nije nacionalno nego regionalno te da ga zato ne treba prihvaćati. Neki su, poput biskupa Antunovića slutili da će prihvaćanje hrvatskog imena izazvati hrvatsko-srpski sukob u Bačkoj, pa su smatrali da je bolje prihvatiti samo imena Bunjevci i Šokci.“

Isključivo versku rimokatoličku opredeljenost bunjevačkog elementa stvarali su i jačali franjevci, naročito somborski franjevci, njihova duhovna elita, kakvi su bili „najučeniji Bunjevac i pjesnik tog doba fra Grgur Peštalić“, fra Ivan Antunović i „otac bunjevačkog pokreta“ Ambrozije Šarčević.

Prema Šarčevićevoj zamisli, u Subotici je 1878. godine utemeljena „Pučka kasina“ koja je postala kulturno žarište i tvrđava nacionalne snage Bunjevaca Subotice i cele Bačke. „Pučka kasina“ će biti najzaslužnija za osnivanje Bunjevačko-šokačke stranke u Kraljevini SHS 1920. godine.

Osnovna nacionalna strategija stvaranja hrvatstva sprovodila se preko širenja hrvatskog regionalnog imena Banske trožupanijske Hrvatske na srpske, mađarske i italijanske prostore. Od druge polovine 19. veka ovakva tendencija je prisutna i na srpsko-mađarskim prostorima Bačke, Baranje i Banata. Primanjem Josipa Juraja Štrosmajera, don Mihovila Pavlinovića, Juraja Dobrile i fra Grge Martića među počasne članove „Đačkog društva Hrvatski dom“ 1878. godine, simbolično je trebalo da budu objedinjeni Hrvati Banske Hrvatske, Dalmacije, Istre, Slavonije, Bosne i Bačke.

Istoričari „bunjevačkog hrvatstva“ isticali su ličnost biskupa Ivana Antunovića (koji se osećao Bunjevcem - Srbinom rimokatolikom) da je snažno afirmisala bunjevačko i šokačko ime, što je bilo preduslov za širenje hrvatskog imena na prostore Vojvodine. Međutim, sam biskup Antunović nikada nije za Bunjevce i Šokce govorio da su Hrvati, već da su jednostavno svi oni Srbi rimokatoličke vere.

Pojava hrvatstva u Baranji, Bačkoj i Banatu vezana je za vatikansku propagandnu parolu „svi rimokatolici Balkana - Hrvati“, utemeljenu na Prvom hrvatskom katoličkom kongresu iz 1900. godine. O ulozi RKC kod isticanja značaja „narodnosti Hrvatske“, na ovom sastanku govorio je Šandor pl. Breštjenski. Iako mađarskog porekla, Breštjenski je posebno naglašavao da Hrvati nikada neće tražiti osnivanje posebne narodne crkve odvojene od Vatikana i svoj govor završio rečima: „Ostanimo dakle, u neprekidnoj, jakoj svezi sa Svetom stolicom, pa će nam domovina i narodnost biti obezbijeđeni.“

Hrvatstvo su u Hrvatskoj i Slavoniji oberučke prihvatali Nemci rimokatolici, naročito posle održavanja Prvog hrvatskog katoličkog kongresa. Glavni uzrok toj pojavi Daka Popović nije video u verskoj rimokatoličkoj istorodnosti, koja je bila odlučujuća u navedenom slučaju, već u činjenici što su se Nemci na teritoriji Hrvatske i Slavonije pojedinačno naseljavali, kao zanatlije i činovnici, dok su se sremački Nemci naseljavali kao kompaktni zemljoradnici, koji su među Srbima sačuvali svoju nacionalnu svest i jezik.

Popović previđa glavni razlog toj pojavi što se kod Srba nije sprovodila organizovana versko-nacionalna asimilacija nesrba, već sporadično, prema ličnom nahođenju i simpatijama pojedinca prema srpskom narodu. Hrvatizujući se u Slavoniji i Hrvatskoj, Nemci su, s druge strane, germanizovali mnoge Bunjevce, Šokce i Srbe u jugoslavenskom i mađarskom Podunavlju. Iznad Nemaca, u pogledu snage nacionalne asimilacije, bili su Mađari koji su vršili snažan proces mađarizovanja Nemaca u današnjoj Vojvodini.