Svi sinovi majke Jugovića!

POJEDINI Srbi u Vojvodini, ali i u Srbiji, verovali su u konstrukcije propagatora hrvatstva o potrebi zajedničke borbe protiv Mađara preko veličanja jugoslavenstva i naročito hrvatstva u Vojvodini. Mađari su tokom Prvog svetskog rata oštro istupali protiv širenje jugoslavenske državne misli kao pogubne za mađarske državne interese, a naročito su osuđivali planove velikohrvatskih ideologa o otcepljenju od Ugarske.

Zagrebačka štampa, koja je dopirala i do bunjevačkih čitalaca u Bačkoj, objavljivala je „zanosne i rodoljubive članke“ u kojima se snažno manifestirala hrvatska čežnja za oslobođenjem od mađarske dominacije i priključenju nekakvoj budućoj velikoj Hrvatskoj. Do bunjevačkih intelektualaca su dopirali hvalospevi propagatora hrvatstva o osloboditeljskom značaju slovenačke Majske deklaracije iz 1917, jer se ona, po njima, zasnivala na „hrvatskom državnom pravu“.

Bunjevci skloni hrvatstvu, prema konstrukcijama pominjanog Petra Pekića, obraćali su se političkim krugovima u Zagrebu da u svoj „revolucionarni program stave i plan oslobođenja Bačke od Ugarske“.

Najmarkantnija ličnost Bunjevaca u vreme ujedinjenja bio je rimokatolički sveštenik Blaško Rajić. „Bunjevačke novine“ pisale su 1918. da je bunjevačko pitanje rešilo 10.000 Bunjevaca i Srba 10. novembra 1918, kada su sa „oduševljenjem odobravali tada muževno i javno izgovorene reči našega pop Blaška Rajića“.

U nastavku članka „Bunjevačke novine“ su istakle: „Mi smo svi jedan narod, sinci Majke Jugovića, mi ćemo zajednički jer smo mi Bunjevci i Srbi jedno. Ne sme da nas rastavlja način kako se ko krsti. Ko nas deli taj je neprijatelj naš. Za nas je to pitanje rišeno 13. I 1918, kada je prvi put stupila noga oslobodilačke srpske vojske na tle dotle podjarmljene Subotice. Za nas je to pitanje bilo rišeno kada je pop Blaško Rajić istoga dana u sali Bunjevačko-srpskog narodnog veća pozdravio pešadijskog pukovnika Antu Živulovića, komandanta prvih srpskih trupa koje su oslobodile Suboticu i ostale srpske oficire rečima:

‘Gospodo, u ime subotičkog Bunjevačko-srpskog narodnog veća i u ime 70.000 Bunjevaca i Srba, koji u ovom gradu stanuju, čast mi je pozdraviti Vas kao vođe pobjedonosne srpske vojske, kao osloboditelje potlačenih naroda ispod teškog tuđinskog jarma’.

Za nas je to pitanje bilo rišeno kada je pop Blaško Rajić, 17. novembra 1918, u ime Katoličke crkve blagoslovio artiljerijskog pukovnika Vladislava Krupeževića, njegove oficire i vojnike i srpske topove prid crkvom sv. Roke u Subotici, i kada je prid oltarom ovako govorio pobožnim Bunjevcima i Srbima, kojih je takođe crkva sv. Roka takođe bila puna:

‘Bio jedan narod. I sada je još živ. Narod malen na broj, ali veliki u ljubavi prema istini i pravdi, u ljubavi prema braći svojoj. To je narod srpski. Bog je pomogao taj narod, pa se je on još prije oslobodio ispod jarma nekrstova, ispod zuluma turskog. Sloboda je bila slatka, a ljubav je gonila narod srpski da podili slatku slobodu sa još potištenom braćom svojom.

Prija nekoliko godina skoče Srbi na noge lagane, zalete se i oslobode braću svoju, što su u Macedoniji i oko Kosova ravnog, oslobode ih ispod krutog dugolitnog turskog gospodarstva. Ali su još imali mnogo braću svoju, koja je još u većoj bedi i nevolji čamila, u duhovnoj samoći. To smo bili mi, koji smo pod takom stegom bili, da nismo mogli ni ‘Očenaš‘ na svom jeziku naučiti. Srbi su htili i nama pomoći. Ali ih je skupo stalo. Sudbina njina bila je ista što i sudbina Spasiteljeva, progonstvo, smrt i uništenje. Ali ih Bog nije ostavio...

Za nas je to pitanje bilo rišeno i 25. novembra 1918. kada su na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 70 legitimno izabranih pridstavnika subotičkih Bunjevaca i Srba glasali da se Vojvodina zajedno sa Suboticom prisajedini, ne Zagrebu, kao što su neki predlagali, nego Beogradu i Kraljevini Srbiji. Tada je pop Blaško Rajić održao ovaj svoj čuveni i istorijski govor:

‘Izjavljujem da je ovaj način rišenja našeg pitanja, kako je maločas izvršen, sa svim srcem pozdravljam i uz njega pristajem. A sada dozvolite da vam prostim pučki jezikom kažem, kako ja sve to posmatram. Naša buduća jugoslavenska država je kako jaje, iz koga će se izleći orao, koji će se dići nebu pod oblake.

Neću ovde razlagati što je Srbija uradila. Ta o tome danas govori sav veliki svit, nego ću u ime mojega do sada potlačenoga, pritisnutog naroda javno prid skupštinom da zahvalim Srbiji što nas je svojom neprispodobivom vojskom oslobodila jarma i smrti! A vama braćo obećavam svojom muževnom riči, da ću na tome mistu, na koje me uz g. Jašu Tomića poslaste po najboljem svom uvirenju i znanju zastupati našu narodnu stvar’.

Za nas je najzad ovo pitanje bilo rišeno i kada je početkom 1919. godine Blaško Rajić išao u Pariz sa bunjevačko-srpskom delegacijom, gdi je prid saveznicima na konferenciji mira svidočio da su Bunjevci jedan narod sa Srbima i da zato triba da ostanu u granicama nove države, koju je Srbija pobidom u ratu stvorila, a ne i dalje da ostanu u Mađarskoj, gdi bi opet morali da robuju tuđinu, a uz to i ratnu štetu da plaćaju Srbiji.

Postoje i drugi za sav objektivni i normalni svit nedvojbeni dokazi istorijski (na naše davnašnje istorije), moralni, geografski, etnografski, privredni, saobraćajni i politički, da je pitanje pripadnosti Bunjevaca i Subotice odavno i za sav vik rišeno, ali je posle gornjih suvišno da i njih ovde navodimo“.