Župnici začeli prve deobe

SUBOTIČKI „Neven“, list državotvorne Bunjevačko-šokačke stranke, u broju od 26. avgusta 1921. godine iskazivao je veliku zahvalnost srpskoj vojsci što su njeni predstavnici „već u prvi mah predali cijelu upravnu vlast Bunjevcima“, te su oni „u najljepšoj slozi i ljubavi sa podijeljenom ulogom u jednom kolu živeli s braćom Srbima“.

U članku je istican i plodonosan bunjevačko-srpski prosvetni rad, jer su bunjevački školski nadzornici „od mađarske nastave za dvije godine načinili potpuno slavensku“ osnivanjem „bunjevačko-srpske gimnazije, više trgovačke i građanske škole, preustrojili sve osnovne škole u gradu i po salašima podigli bunjevačko-srpska zabavišta“.

Početno srpsko-bunjevačko bratstvo vremenom je slabilo zbog negativnog uticaja slovenačkih klerikalaca popa Korošeca i klerikalaca Hrvatske pučke stranke na pojedine bunjevačke političke vođe, koje su pristupile u njihov skupštinski Jugoslavenski klub. Bunjevačke vođe su se sve više okretale ka nemačkim i mađarskim političarima i emisarima Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke.

Politička i nacionalna podvojenost među Bunjevcima je sve više jačala. Klerikalci oko Hrvatske pučke stranke unosili su razdor među bunjevačke birače pred izbore 1923. i 1925. godine, a naročito bivši pripadnici Bunjevačko-šokačke stranke, uglavnom rimokatolički sveštenici. Oni su nastojali da potpuno razbiju jedinstvo stranke.

„Popovi i njihovih par skutonoša (kantori i zvonari) kad su osjetili da su u svim organizacijama Bunjevačko-šokačke stranke - kako u izvršnom tako i u glavnom odboru - ostali u manjini“, pisao je „Neven“, 20. decembra 1924, „odlučili su da naprave puč, da bi stvorili sebi jednu zasebnu stranku, koja će otvoreno služiti čisto njihovim zasebnim i ličnim interesima, koji daleko stoje od opštih narodnih interesa“.

Publicista Petar Pekić u svom veličanju hrvatstva Bunjevaca i Šokaca predstavljao je u sasvim drugom svetlu političko i vojno stanje 1918. i popa Blaška Rajića:

„U domu Albe Malagurskog sastadoše se na tajni dogovor prvaci Srba i Bunjevaca: skoro svi Bunjevci bili su prožeti hrvatskim nacionalizmom i agilno radili, osobito Vojislav Stanković, direktor Hrvatske zemaljske banke iz Zagreba, na podizanju hrvatske svijesti među Bunjevcima, pa se prema tome dalo i predvidjeti da će se ta konferencija svojom političkom tendencijom orijentirati prema Zagrebu“.

Na konferenciji je jednoglasno odlučeno da župnik Blaž Rajić, kao zastupnik Vojvodine, otputuje u Zagreb „te kod Narodnog vijeća i Hrvatskog sabora zastupa njene interese“.

Pop Blaško Rajić je od Bunjevca Srbina, kako je za sebe ranije govorio, u Kraljevini Jugoslaviji postao Bunjevac-Hrvat koji je početkom 1940. godine pisao da je on „vazda bio ne samo dobar Sloven nego i predratni bački Bunjevac hrvatske svijesti“. A u „Našim novinama“, od 26. februara 1911, Rajić je isticao da su Bunjevci po krvi i poreklu isto što i Srbi i isti nacionalni stav ponovio i 10. novembra 1918. godine u Subotici, kada je izjavio da smo „svi mi jedan narod, sinci Majke Jugovića“.

„Srpski glas“, glasilo Srpskog kulturnog kluba, optuživao je 1940. Rajića da pre Prvog svetskog rata nije bio ni „Bunjevac hrvatske svijeste“ ni srpske, nego u stvari mađaronske svesti i da svom mađaronstvu ima da zahvali što je 1911, pri izboru za župnika Sv. Roka, pobedio protivkandidata sveštenika Lajča Budanovića.

Propaganda „hrvatstva“ iz Zagreba vršila je pojačan pritisak na Bunjevce, naročito od formiranja organizovanog hrvatskog pokreta 1935. godine. Ideolozi hrvatstva su tada isticali tezu da se „još od vremena biskupa Antunovića, sveštenika Paje Kujundžića i dr Franje Sudarevića govorilo da su imena Bunjevac, Šokac, Ilir, Bošnjak, Dalmat „ođoboki“, sinonimi za hrvatsko ime i da su sva navedena imena, inače istorijski nazivi za Srbe, vezana za hrvatsku narodnost.

Prilikom popisa stanovništva grada Subotice, u oktobru 1935, sveštenici su Bunjevcima savetovali da u rubriku narodnost obavezno upišu ime Hrvat. S druge strane, državne vlasti u Bačkoj su čak i podupirale hrvatstvo, pošto je procenjivano da je za državu opasnija mađarska nacionalna linija od širenja „slavenskog hrvatstva“.

Etničkom odnarođavanju Bunjevaca i Šokaca u dobroj meri je pridoneo stav dela jerarhije Srpske pravoslavne crkve isključivim verskim tumačenjem da se Srbima mogu zvati samo njeni pripadnici pravoslavne vere. S tim u vezi, Dragiša Vasić je ukazivao: „Potrebno je da naša nacionalna ideja evoluiše tako da već jednom prestanemo smatrati Srbima samo one koji su pravoslavne vere, jer nažalost identifikovanje narodnosti s verom ni u kom delu našeg naroda nije toliko ukorenjeno kao baš u Vojvodini“.

Posle stvaranja Banovine Hrvatske, i Subotička matica je pojačala rad na širenju hrvatstva među Bunjevcima. „Sedmom razgovoru Subotičke matice“, održanom u nedelju 7. januara 1940, prisustvovao je zastupnik dr Vlatka Mačeka dr Josip Torbar, biskup Budanović, župnik Blaško Rajić, bunjevački senator Jozo Đido Vuković i „mnogi predstavnici hrvatskog kulturnog nacionalnog života za Bačku i Baranju“.

Predsednik Matice, župnik Rajić, na sastanku je istakao da je Matica i osnovana da ujedini sve Bunjevce-Hrvate na kulturnom polju, „da stvori frontu koja je vrednija od one koja se napada ili brani hladnim ili vatrenim oružjem“. U toj kulturnoj borbi za Rajića je najvažnija bila škola:

„Naša društva su samo barikade koje će jedno vrijeme izdržati, ali bez linije, bez škole mi možemo propasti. Zato vas pozivam da udarimo temelj našoj hrvatskoj narodnoj školi“. Pri tom se zalagao za dominaciju zapadne kulture u školi, protiv istočne „ćirilske kulture“. Rajić je zaključio da Bunjevci Hrvati nisu ništa dobili na kulturnom planu osim „odgoja na temelju istočne kulture koju naš narod neće da primi“.

Posle Rajićevog govora Subotička matica je donela odluku da Bunjevci-Hrvati iz Bačke i Baranje „mole Kr. Vladu putem hrvatskih ministara da im otvore što prije hrvatske škole i srednje škole, na osnovu zapadne kulture“.

A Mačekov izaslanik iz Zagreba dr Torbar je na kraju svog ratnohuškačkog govora, štaviše, povukao granice velikohrvatskog nacionalnog prostora: „Subotica je danas isto što i Zagreb, Osijek i Varaždin. Nema danas nikakove razlike između Bačke i Baranje i Hrvatske. Ko to ne razumije, mi ćemo ga o tome uvjeriti“.