Čudna furka DŽonija Štulića

U Zagrebu svi su znali Džonija. Bio je to onaj pomalo čudni momak koji je obilazio grad sa akustičnom gitarom i svirao svoje pesme svima koji su hteli, ili bar u tom trenutku sticajem okolnosti morali, da ga čuju. Poput pravog trubadura svirao je po stepeništima, na ulici, na žurkama. Svi su ga znali, ali niko nije mogao da nasluti da će baš taj momak postati legenda rokenrola u Jugoslaviji samo nekoliko godina kasnije.

Bez Branimira Džonija Štulića i "Azre" ne može biti kompletna priča o "novom talasu". Međutim, iako "Azru" povezuju sa ovim pokretom, Džoni, svojeglav i samosvestan, i tada je odbijao da bude deo bilo čega drugog osim svoje sopstvene priče. Kasnije će, baš zbog toga odbiti da nastupi u Beogradu na koncertu "Pozdrav iz Zagreba" na kojem je Srbija prvi put upoznala većinu junaka "novog vala".

Štulić je u početku stvarao pre svega pod uticajem klasičnog rokenrola, američkog folk-roka i balkanskog folklora. Prvi bend koji je okupio zvao se "Balkan sevdah bend", a od instrumenata su imali akustične gitare i tarabuku. Svirali su Džonijeve autorske stvari, ali i narodnjake, obrade "Bitlsa" i sve drugo što bi Džoniju palo na pamet. "Azra" je osnovana 1977. godine i u prvoj postavi našao se kasniji frontmen "Filma" Jura Stublić, ali dvojica snažnih autora nisu dugo izdržala zajedno.

Legenda kaže da je bend dobio ime u bifeu zagrebačkog Teatra TD gde je lokalna ekipa uz lozu slavila što je Đoko Anarhist (junak pesme "Jablan") dobio kćerku. Džoni je tada ustao i u zanosu govorio Hajneovu pesmu "Azra":

"Kazuj robe, otkuda si, iz plemena kojega si?

Ja se zovem El Muhamed, iz plemena starih Azra,

što za ljubav život gube i umiru kada ljube".

Tako su ime dobili novi Džonijev bend i Đokova kćerka. Postava se menjala nebrojano puta, opet pre svega zahvaljujući Štulićevim hirovima, ali verovatno je najpoznatiji sastav ostao onaj koji je odsvirao prvi album - Branimir Štulić (vokal i gitara), Mišo Hrnjak (bas gitara) i Boris Lajner (bubnjevi). Ta kombinacija stvorila je jedinstveni zvuk "Azre" u kojem su se stalno mešali i pretapali različiti muzički uticiji, sada pojačani i novotalasnim i pank zvukom. I sam Džoni u to vreme bio je pod utiskom "Pankrta" koje je slušao na njihovom prvom nastupu u Zagrebu.

Prva ploča "Azre" ostaće zapamćena kao jedan od najboljih debija, ali i jedan od najboljih jugoslovenskih albuma ikad. Na njemu dominiraju ljubavne i urbane zagrebačke priče, a političke oštrice još nema, verovatno i iz straha da bi tako nešto moglo da bude hendikep za grupu koja tek nastaje. Politički element već od sledeće ploče postajaće sve jači. Tada snima "Kurvine sinove", a njegov tadašnji izdavač "Jugoton" pristaje da ih objavi samo uz napomenu da je pesma upućena "imperijalizmu i hegemoniji". Uprkos napomeni stihovi su ostali oštri, a vreme ih nikada nije pregazilo:

"Zatvori gubicu nije vrijedna zanata

Istresi gorčinu do kraja

Na strateškim mjestima njihovi ljudi

Kurvini sinovi".

Politiku i oštru kritiku Džoni nije zaobišao ni u pesmama "Poljska" o pobuni Leha Valense i sindikata "Solidarnost" u Gdanjsku 1980. godine ili mračnoj slici društva "Užas je moja furka". Publika je oduševljeno prihvatila "Azru". U prepunom SKC-u svirali su sedam noći zaredom, a isto tako i u zagrebačkom "Kulušiću". Već tada će se videti Džonijeva megalomanija, jer je tokom maratonskih svirki u "Kulušiću" snimo trostruki živi album. Na koncertima Džoni nije pristajao na bis, a dešavalo se i da razbije gitaru ili pojačalo. Bio je sve tvrdoglaviji, sve češće ulazio u sukobe sa drugim članovima benda, ali i pravi sve beskompromisnije pesme.

Pesma "Kad fazani lete" navodno je snimljena kao kritika na račun čuvenog pozorišnog reditelja i kasnije predsednika JUL-a Ljubiše Ristića.

Naslov i refren inspirisani su anegdotom o Titu. Prema priči, Tito je, već ostareo i usporenih refleksa, otišao u lov sa saradnicima. Oni su "podigli" fazane, on opalio i promašio, a fazani nastavili da lete. Tada je, kaže legenda, Đuro Pucar Stari uzviknuo: "Neverovatno, mrtvi fazani lete".

Istoimeni album Džoni je snimio sam jer su Lajner i Hrnjak bili u vojsci. Hrnjak se posle vojske pridružio nekoj hrišćanskoj sekti, a kasnije je pričao da ga je život u toj komuni izvukao iz pakla droge.

Džoni se početkom devedesetih preselio u Holandiju i više se nikada nije vratio u zemlje bivše Jugoslavije. Retko govori za medije, isključivo pisane, nikada se ne slika i odbija da ponovo okupi "Azru".

Boris Lajner bio je nit koja je ranih osamdesetih godina spajala "Azru" i jedan od najkreativnijih i najinovativnijih hrvatskih bendova "Haustor". Podjednako osoben i talentovan kao Džoni, ali daleko manje sujetan i nesklon mistifikaciji, "Haustor" je predvodio, u to vreme student režije Darko Rundek. Teatralnost i duh pozorišta koje je Rundek doneo na scenu, koristeći pantomimu i pozorišnu šminku na nastupima odmah je izdvojila "Haustor". Kada se danas slušaju njihovi prvi snimci vidljiva je još jedna značajna razlika u odnosu na većinu novotalasnih bendova. Dok su drugi, poput "Prljavog kazališta" imali uglavnom veoma loše producirane i odsvirane debi albume, produkcija na "Haustorovim" pločama i danas zvuči moderno i sveže, uprkos tome što ni oni u početku nisu bili previše vešti muzičari.

Odmah su postali poznati po energičnim nastupima, a to ih je preporučilo da, kao što piše Janjatović u "Ju Rok enciklopediji" sa "Šarlom" nastupe kao predgrupa britanskoj grupi Gang Of Four na Zagrebačkom bijenalu. Širinu, muzičku kako i intelektualnu, kojom je prevazišao gotovo sve ostale autore novog talasa, Rundek je pokazao već na albumu "Treći svijet" gde se mešaju uticaji južnoameričke muzike, rege zvuka, modernih pop ritmova... Janjatović piše da je Rundek bio inspirisan likovima Huga Prata, biblijskim simbolima i scenama iz literature i avanturističkih filmova.

Govoreći o poziciji "novog talasa" u odnosu na tadašnji režim, Rundek u intervjuu listu "Vreme" iz 2000. godine, kaže da je čitav pokret, zajedno sa pankom, bio "levlji od ondašnjeg sistema, koji je srušen zdesna":

"Mi smo bili ultralevi u smislu da smo bili beskompromisni. Sa druge strane, možda je sistemu i bilo draže, ako je uopšte bilo ko razmišljao o tome, da ima levu, ne preterano destruktivnu opoziciju, koja zapravo zagovara iste vrednosti samo ne u birokratizovanom obliku", govorio je tada Rundek.

Pesme "Haustora" takođe nisu bile lišene društvene i političke angažovanosti. Mnoge su vremenom dobile sasvim novi sadržaj i značenje, u kontekstu rata i raspada države. Dovoljno je danas poslušati stihove pesme "Šal od svile" i shvatiti sasvim novo značenje koje im je krvavi raspad Jugoslavije dao:

"Ispod svih tih zastava

Što vijore svud oko nas

Ne postoji mjesto

Gde mogla bi stati

Visoko dignuti ruke

I pjevati našu pesmu".