Ne pričajte o onom što sam prećutao
25. 08. 2015. u 19:05
Arsen je bio elokventan i duhovit. Uvek pomalo cinik. Svemu je prilazio sa rezervom. Najčešće se šalio na svoj račun. Preterano bavljenje sobom pravi bolesnike

Arsenov i Borin koncert u Pozorištu na Terazijama
POTPISUJEM dobre i loše strane svog života. To je moj život i to se vidi u mojim pesmama. Meni je bitno živeti. Punom parom živeti. To podrazumeva dobre i loše dane, govorio je poznati kantautor Arsen Dedić.
PISATI o Arsenu kada ga više nema, slično je kao pisati o moru, o starim ljubavima, gledati na nekadašnje sastanke kroz okna vremena zamagljena kišom uspomena.
- Provlačio je vlastiti život između stihova, reči, nota, pa opet note razapinjao među reči - priča nam Arsenov prijatelj Bora Đorđević, s prizvukom nostalgije u glasu.
Arsen i Bora upoznali su se na jednom festivalu. Vojkan Borisavljević je organizovao koncerte na kojima su različiti umetnici nastupali zajedno. Njih dvojica su se viđali, uglavnom, oko tih nastupa. Arsen je govorio da je Bora najdarovitiji srpski muzičar. Govorio je i da više veruje njemu, nego balaševićizmu i sličnim stvarima.
- U vreme rata, devedesetih, pozvao sam ga telefonom iz Londona. Čuo sam da se preselio iz Zagreba u Šibenik. Bio je pola Srbin, pola Hrvat. Nije ga hteo niko - govori poznati roker. - Pričao je uvijeno, nikako da kaže nešto konkretno. Na kraju našeg razgovora izgovorio je istorijsku rečenicu: "Sve što sam prećutao, nemoj nikom reći."
SVOG prijatelja Bora pamti kao izuzetno duhovitog i lucidnog autora.
- I sad se nasmejem kada se setim nekih njegovih priča - kaže Đorđević. - Jednom prilikom govorio mi je o nastupu u malom mestu Ludbergu. Završio se koncert. Arsen i njegova supruga Gabi Novak otišli su da se presvuku. Odjednom neko počinje jako da lupa na vrata. Sačekajte da se presvučemo, viknuše oni. Posle nekoliko trenutaka, ponovo lupa. Sačekajte, neko se presvlači, ponovo viknu. Kad su završili, otvore vrata, a ono svinja ispred njih udara u vrata.
DO RATA, Arsen je često dolazio u Beograd. Bora je nekoliko puta bio njegov gost u Zagrebu.
- Arsen i Gabi su se iskreno voleli - priča Bora. - On zaslužuje da bude poštovan i voljen. Upoznali su se na "Pesmi leta". Arsen se udvarao, Gabi je bila hladna. A on je umeo da stvori atmosferu kao da nije umeo sa ženama. Gabi je pala na njegovu melanholiju. Nekako su se našli. Zbližila ih je poezija.
ARSEN je radio sa grupama "Prima", Zagrebačkim vokalnim kvartetom i "Melosom". Smatra se da je u tom periodu počeo da postavlja temelje domaćim šansonama, ali imao je i veliki uticaj i na jugoslovensku rok scenu.
- On je bio čarobnjak. Imali smo nekoliko nezaboravnih zajedničkih nastupa. Jednom smo u okviru "Mesama" imali koncert u Pozorištu na Terazijama, Stjepan Mihaljinec je bio za klavirom, a on i ja smo bukvalno igrali fudbal na sceni. Dobacivali loptu jedan drugom sa pesmama i izjavama. Znam da je koncert trebalo da traje sat i po vremena, ali je trajao duže od tri sata. Tri sata ludila. Publika je bila u apsolutnom delirijumu. Kasnije je na televiziji prikazano dva sata probranog materijala. Snimak celog nastupa postoji, bilo bi lepo da se negde emituje.
REDOVNO je Arsen, pa i u ratno vreme, slao Bori svoje knjige. Imali su zajedničkog prijatelja koji ih je Bori donosio.
- Od njega je moglo mnogo toga da se nauči. Naročito kako kroz sihove i muziku preneti emocije. Njegov opus je ogroman. Najviše volim da čitam njegove pesme - govori Đorđević. - One su sjajne i dobro zanatski odrađene. Teško da će se tako veliki autor roditi ponovo.
Bora je bio na Arsenovom poslednjem koncertu u Sava centru.
- Bilo mu je vidno loše, ali je održao koncert za pamćenje. Svratio sam do njega posle nastupa. Pio je vino. Kada sam ga upitao zašto to radi, rekao mi je da ima novu jetru, pa može da je koristi. Do kraja je ostao duhovit.
BIVAO je Arsen nekoliko puta u životu "na ivici", hitne intervencije su ga spasavale od odlaska iza zavese zauvek. Kada je operisan na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, lekari su zabranili da mu u posete dolaze zajedno slikar Peđa Nešković, Momo Kapor i Duško Radović, da ostalim bolesnicima koji su ležali sa njim u sobi ne popucaju šavovi od smeha.
Kada mu je u Padovi presađena jetra, kada je bilo "biti ili ne biti", Dedić je priznao da je najzabavniji kad je bolestan:
- Ne treba praviti paniku. Tin Ujević reče: "Preterano bavljenje sobom pravi bolesnike. Ja se ne mogu u toj meri baviti sobom."
GOTOVO svi Arsenovi prijatelji se slažu da ga je, možda, najbolje poznavao Momo Kapor. Ali, Mome više nema, kao ni Arsena.
Do rata devedesetih, njih dvojica su se često viđali. Nekad u Beogradu, nekad u Zagrebu, nekad negde drugde...
- Ovaj rat devedesetih bio je građanski, verski, pa čak i rat civilizacija - jednom prilikom kazao je Kapor. - Arsen mi je govorio da su komšije bile najsvirepije. Pa i Arsenov otac Jovo, koji je bio predsednik srpske pravoslavne opštine u Šibeniku, jednom prilikom, sedeo sam tu, Arsenu je rekao: "Sine, ti se moraš opredeliti. Neko te mora j.... Ili mi, ili oni." S Arsenom se ne čujem, on se opredelio, ali morao je na neki način. Njegova genijalnost i dalje me oduševljava. Samo tri genija sam upoznao u životu: Arsena, Zuku Džumhura i Matiju Bećkovića. Oni su od svega znali napraviti umetnost.
MOMO i Arsen često su i dugo razgovarali. O svemu. Jedan od tih razgovora Kapor je zauvek zabeležio u "Književnim novinama". Dok su prolazili pored Arsenovih obožavateljki, daleke 1967. godine, Kapor je primetio da mora da je lepo kada se osvoji jedan grad.
- I jeste - rekao je Arsen. - Naročito kada se setim da je moja porodica danima kuvala nekakvu travu umesto ručka! Sada je drugačije. Prvi put u životu imam svoju sobu. Svoj krov nad glavom. Imam i klavir. Mogu da sviram čak i po noći, a da ne budem izbačen napolje. Ti ne znaš kako je to strašno biti podstanar.
U STARIM džemperima i izlizanim pantalonama, Kapora je Arsen podsećao na pokislog vrapca, kojeg je nemoguće ne zavoleti na prvi pogled.
- Ako ništa drugo, više nikad neću biti gladan - kaže Arsen.
Kapor ga upozorava da to nikad ne može reći sa sigurnošću.
- Uvek mogu da sviram flautu u filharmoniji. Imam krov nad glavom. To je dovoljno - kazao je Arsen.
Kapor ga je upitao zar mu se ne čini da je njegov posao kratkog veka i da li se seća ijednog imena zabavne muzike iz 1908. godine. Arsen će na to:
- Slušaj, jedna žena mi je napisala: "Vi ste romantika mojih tridesetih godina i uvek ćete to ostati..." Kapiraš? Znaš li šta to znači? Znači da mi je sasvim dovoljno ako me jedna generacija slušalaca zapamti, a ona me mora zapamtiti, jer sam vezan za njene najlepše godine. Shvataš? Kao što penzioneri još pevuše "Bela mija"...
Kapor je primetio da je slava prijatna. Upitao je Arsena kako bi se osećao da se sutra probudi bez popularnosti.
- Bio bih srećan da mogu početi iz početka - rekao je Arsen.