Jezik argument za ujedinjenje

JOVAN Cvijić je, u brošuri "Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem", objavljenoj usred Aneksione krize 1908, namenjenoj pridobijanju stranih čitalaca, pisao o "maloj političkoj teritoriji Srbije" pritešnjenoj između neuporedivo veće Austro-Ugarske i duplo veće Bugarske. Srbija je, kako je priznavao, imala svega 2.750.000 stanovnika; isticao je, međutim, činjenicu da "narod srpskoga jezika", "srpsko-hrvatski narod" ima blizu deset miliona pripadnika. Gledano na taj način, "Srbo-Hrvati" su, kako je podsećao, posle Rusa i Poljaka, bili najbrojnija slovenska nacija; njihovim, srpskim jezikom, govorilo se na širokom području od Istre do "duboko u Makedoniju".

JEZIK je, naravno, bio dodatni argument za ujedinjenje sa Južnim Slovenima. Uz sve pozivanje na "zajedničke patnje" i "slobodnu volju", Jovan Cvijić je, ipak, jezik pominjao najčešće, i na prvom mestu, u nizu različitih činilaca koji čine naciju. Tvrdio je, naime, da je "srpski jezik" "usvojen za književni jezik katolika ili Hrvata u prvoj polovini 19. veka"; zato je ubrajao stanovnike Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Istre u "stanovništvo srpskog jezika". Cvijić je, međutim, uočavao sistematski rad Austro-Ugarske na širenju hrvatske nacionalne svesti u Bosni i Hercegovini, "oblasti čisto srpske rase", i na pridobijanju Hrvata za ideje o trijalističkom preuređenju države, u kome bi njima pripala uloga najvažnijeg, "trećeg naroda".

JOVAN Cvijić je, pri tome, mislio na proces usvajanja Vukovog, hercegovačkog, štokavskog ijekavskog, koji je započeo u vreme Ljudevita Gaja, da bi se okončao upravo u Cvijićevom dobu, između 1892. i 1901, objavljivanjem pravopisa, gramatika i rečnika Ivana Broza, Tomislava Maretića i Franje Ivekovića. Ta činjenica zaista je omogućila kajkavskom Zagrebu širenje hrvatske ideje, uz podršku Habzburške monarhije i Rimokatoličke crkve, među ijekavskim štokavcima u Slavoniji i Dalmaciji. Posle 1878. sa tim se počelo i u Bosni i Hercegovini. Hrvatska nacionalna ideja u službi Austro-Ugarske i rimokatoličkog klerikalizma, propovedana na srpskom jeziku, mogla je da bude opasan suparnik ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Dubrovniku i Dalmaciji; na strani Srba, oslonjena na ideje narodnog suvereniteta i nezavisnosti, mogla je da ojača redove onih koji su bili spremni da se usprotive Habzburgovcima. Hrvatskim jezičkim reformama Srbi i Hrvati već su se našli u zagrljaju; trebalo je, umesto u beskonačne sukobe, ići u saradnju i dalju integraciju.

CVIJIĆEVA shvatanja su, kako se vidi, bila dobar primer pojave koju je uočio Milorad Ekmečić: u ovom dobu se u Evropi, pod uticajem ideja Ernesta Renana i Paskvalea Mančinija, nacionalna pripadnost tumačila na osnovu istovremenog korišćenja različitih merila. Cvijić je, kako smo videli, osim jezika i zajedničkih sećanja, navodio književnost, običaje i naročito kulturne, geografske i ekonomske činioce.

ZNAO je Jovan Cvijić da se, na osnovu stvarnog stanja stvari, sam jezik nije mogao izjednačiti sa nacionalnom svešću. Dok je posmatrao bosanskohercegovačke muhadžire na beogradskoj železničkoj stanici, kako se, posle Aneksije, od Habzburgovaca sklanjaju kod Osmanlija, Cvijić se uverio da je, iako su govorili "srpski jezik", religija u njima "uništila i iskorenila sva druga osećanja": "Nema skoro ni traga od osećanja da su oni s nama narodna celina. Ako im to pomenete, jasno uvidite kako je to od njihove svesti beskonačno daleko; onako isto daleko kao što je blisko i jasno da su zbog vere isto što i Turci". Cvijić je zaključio da se "i u ovom slučaju vidi da narodna svest i jezik nisu isto"; slično Skerliću, međutim, pisao je da se, "sa napretkom kulture i prosvećenosti", može očekivati slabljenje verskog identiteta i vraćanje muslimana "svojoj narodnosti".

MILOVAN Milovanović je, u "Načelu narodnosti", posle "slobodne volje" i "zajedničkih uspomena", jezik smatrao najvažnijim činiocem u "obrazovanju narodnosti". Ali, iako "tako reći poziva ljude koji se služe njime da obrazuju jednu narodnost, on ih nije uvek u stanju pobuditi da to i učine". Kao primere za postojanje različitih nacija istih jezika, Milovanović je pominjao Engleze i "Severo-Američane", Portugalce i Brazilce, Špance i "Meksičane". U Evropi to su bili stanovnici Alzasa i Nemci, Flamanci iz Antverpena i Holanđani iz Amsterdama, i, konačno, Srbi i Hrvati. Švajcarci, su, međutim, iako su govorili nekoliko jezika, predstavljali jedan narod.

JEZIK, međutim, u docnijim Milovanovićevim tumačenjima, kao da dodatno dobija na značaju. U raspravi "Srbi i Hrvati", koju je 1895. objavio u "Delu", a potom, kao separat, u latiničnoj i ćiriličnoj verziji, tvrdio je da su Srbi i Hrvati "jedan i isti narod". Hrvati su, prema Milovanovićevom mišljenju, za svoj književni jezik, počevši od doba ilirskog pokreta Ljudevita Gaja, u ime zajedništva i saradnje, uzeli srpski i tako "ušli u srpsku narodnost", "prešli u Srpstvo". Oni su, međutim, kako Milovanović tvrdi, već pedesetih i šezdesetih godina 19. veka, na podsticaj i pod zaštitom Rimokatoličke crkve, prestajali da ono što je bilo srpsko nazivaju zajedničkim i "jugoslovenskim", da bi počeli da ga prisvajaju kao isključivo i samo hrvatsko. Ključni sukob otvoren je pošto su hrvatske političke elite, čak i one koje su se do juče pozivale na jugoslovenstvo, otvoreno pokazale da rade na tome da, uz pomoć Rimokatoličke crkve, austrougarskih okupatora i pozivanja na svoje "državno pravo", u hrvatstvo prevedu srpsko stanovništvo Bosne i Hercegovine.

MILOVANOVIĆ je, slično Cvijiću, rešenje video u zaustavljanju međusobnih sukoba, u kojima su se obe strane iscrpljivale i otvarale prostor za uticaje velikih sila. "Srpsko-hrvatski narod" trebalo je da se odrekne unutrašnjih podela i da udružen pruži otpor "tuđinskim otmičarima".Sličan način razmišljanja primenjivan je i na Bugare koji su, takođe, bili viđeni kao deo južnoslovenske celine.

U TEKSTOVIMA Ljubomira Jovanovića moglo se pronaći veoma slično viđenje pretnje u koju se hrvatski nacionalni pokret pretvorio, pošto je prvo, u ime saradnje, prihvatio srpski jezik, da bi potom sve što je "jugoslovensko" proglasio za hrvatsko. Političke elite Hrvata uporno su se pozivale na "državno pravo" i na tobožnje istorijske dokumente, da bi, pod okriljem Austro-Ugarske, stekle pravo na Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju i Dalmaciju. "Ti prašljivi objekti prošlosti pravi su objekti nauke tih prašinara" - kaže Ljubomir Jovanović. On primećuje da je Srbima pobeda Ruvarčeve "kritičke škole" ipak donela trezveniji pogled na nacionalnu istoriju; srpski nacionalni pokret zasnovan je, za razliku od hrvatskog, na savremenim, demokratskim idejama.