Sa kućne sedeljke u karantin

Dr Radmilo Petrović

16. 02. 2017. u 18:26

U karantinu bivšeg motela Ferijalnog saveza "Mladost" na Avalskom putu „regrutovani“ su bolesnici. Kada bi prošlo dvadesetak dana, oni koji nisu oboleli puštani su kućama

Са кућне седељке у карантин

Naslovna strana "Večernjih novosti" 31. marta 1972.

Sreda, 29. 3. 1972.

PORED svih pravih sumnji, indikacija za uzimanje materijala od obolelih, bilo je i mnogo "lažnih", sumnjivih bolesnika, bez dobre epidemiološke ankete (anamneze). Mnogi zdravstveni radnici nisu verovali ni svom znanju ni svojim očima. A mi smo morali da idemo svuda da uzimamo bolesnički materijal.

Tako smo ove srede imali posla preko glave. Ujutru je dr Bošković išao na Infektivnu kliniku, Lula u Požarevac, a po podne smo šef i ja otputovali za Kruševac. Tamo smo se našli s našim starim prijateljem i kolegom dr Androm Marjanovićem, epidemiologom Zavoda za zdravstvenu zaštitu Kruševac. Zajedno smo otišli na zarazno odeljenje kod dr Jezde, pa do bolesnika da uzmemo materijal. Odmah smo pomislili da to neće biti variola, ali ko zna... Stigli smo u "Torlak" dosta kasno. Materijal smo ostavili u naš frižider da ga ujutru uzmu Ana ili Ljuba, ako mi zakasnimo.

DESETAK dana smo dr Bošković i ja već "stanovali" u karantinu "Mladosti", bivšem motelu Ferijalnog saveza, na Avalskom putu. To je bio karantin za kontakte, od kojih su se "regrutovali" novi bolesnici. Kada bi prošlo 16-17 dana, a nisu oboleli, puštani su kućama.

To smo uradili i nas dvojica, na preporuku šefa, da slučajno ne odnesemo virus u svoje porodice, dok i nama ne istekne maksimalna inkubacija od 16 dana od prvog kontakta. Kasnije, kada je epidemija prošla, saznao sam da je dr Bošković bio u kontaktu s krvlju obolelih u Đakovici prilikom uzimanja materijala, ne znajući da mu je bila pocepana jedna rukavica. Tako se verovatno inficirao virusom, ali to nikome nije hteo da kaže.

Ne sećam se dana kada smo se smestili u ovaj karantin. Bili smo u prizemlju, levo od ulaza, u jednoj dvokrevetnoj sobi. Svakog jutra smo merili temperaturu i pregledali kožu, da li ima neke promene na njoj.

Svako je trebalo da ostane 16 dana. Ja sam ostao duže, jer je šef pre mene bio u Đakovici. Očekivao sam da će mi on i dalje biti "cimer" dok i ja ne ispunim vreme maksimalne inkubacije, ali on to nije hteo. Bio sam razočaran tim njegovim postupkom, jer sam ja došao i pre vremena moguće infektivnosti, da mu pravim društvo.

JEDNOG jutra dr Bošković je imao temperaturu preko 38 stepeni. Pogledao sam mu grlo, bilo je veoma crveno. On je zaključio da je to bila variola sine exanthemate. Nedelju-dve kasnije, to je potvrđeno porastom titra antitela. Zamolio me je da to nikada nikome ne saopštim. A to sam i činio do sada.

Poslednji dani moga boravka u karantinu, tj. inkubaciji, bili su mi najteži. Stalno očekuješ neki od simptoma, povišenu temperaturu... Jednoga dana sam imao povišenu temperaturu - 37,5 stepeni, verovatno od straha. Nisam imao s kim da podelim zabrinutost. Svašta mi je prolazilo kroz glavu. To su mi bili najduži dani, a naročito noći, u životu.

Inače, samo smo spavali u karantinu (ručali ili večerali ponekad), a danju odlazili na zadatke. Prvo u "Torlak", a onda na teren, gde treba. Ujutru nam je dr Ljubinko saopštavao zadatke. To je činio s vrata, ne ulazeći u prostoriju, da se ne bi zarazio od nas "otpisanih".

U "Torlak" smo dolazili "fićom" epidemiološke službe. Čim bi neko od nas dvojice parkirao službenog "fiću" ispred zgrade virusologije, ko se zatekao na ulazu odmah se sklanjao, a ako ih je bilo više, pravili su špalir da mi "otpisani" prođemo a oni ne budu ugroženi. Na ulazu u zgradu najčešće su bili sanitarni tehničari, inače perjanice samoupravljanja (Jakša, Raka, Mile i Čeda), odmarajući se od posla, da bi po podne i noću radili honorarno, filtrovali poliovakcinu. Jer to je bilo bolje (za njih), prema rečima dr Borke K., šefa proizvodnje, odnosno supervizora celog procesa.

KAFU smo pili sami, niko nije imao hrabrosti da nam se pridruži. Kasnije su nam se pridružile samo dve-tri osobe iz Instituta. Nemam zapisano kada je isteklo 16 dana provedenih u karantinu, ali mislim da je to bilo negde oko 5. aprila. Tada sam počeo da dolazim svojoj kući i porodici. Jedva sam čekao da vidim svoju suprugu i sinove.

Tokom boravka u karantinu imao sam priliku da upoznam puno ljudi i njihovih tužnih sudbina. Sećam se da je jedne večeri milicija (sada policija) dovezla pun kombi ljudi, žena i dece - Đurovića. Oni su slavili neki rođendan na kome je bio i dr Žarko sa Kožne klinike, pa su morali da budu izolovani šest dana. Među njima je bio i Žarkov brat dr Branko, neuropsihijatar. Mene je koristio kao "poštara" za razmenu poruka između sebe i Žarka, koji je bio prebačen u bolnicu "Hiljadu ruža".

U OVOM motelu doživeo sam i jedan neprijatan susret sa sanitarnim inspektorom zaduženim za ovaj karantin Bubulejom. Jednoga jutra, kada smo hteli da krenemo u "Torlak", on je naredio milicioneru na ulazu da nas ne pusti da izađemo, praveći se da nas ne poznaje.

Međutim, odmah po otkrivanju epidemije, na početku rada na uzimanju materijala od bolesnika, ja sam otišao u Gradsku skupštinu, čiji sam bio odbornik. Tamo sam od Sekretarijata za zdravstvo (dr Branka Lekovića) dobio potvrde za sebe i šefa, da imamo pravo posete karantinima kao i drugi sanitarni inspektori. Iako je moj šef govorio da je to suvišno, ovoga jutra nam je bilo potrebno.

Izvadio sa potvrdu iz džepa i pokazao je ovom inspektoru. On je, pročitavši njen sadržaj, začuđeno rekao:

- Pazi, imaju ista prava kao i ja.

Zatim je rekao milicioneru da nas pusti da izađemo. Na to je dr Bošković rekao:

- Bio si u pravu kada si tražio potvrde od sekretara za zdravlje. Ja sam se našalio da treba ponekad i nekog mlađeg poslušati.


OSEĆAJ SMRTI UMESTO RUŽA

Četvrtak, 30. 3. 1972.

KARANTINSKOJ bolnici "Hiljadu ruža", tako romantično ime motela, sada mu baš nije pristajalo. Nisu mirisale ruže. Svuda samo osećaj i zadah smrti.

Došli smo da uzmemo materijal od novih bolesnika. Tu smo zatekli i nove doktore koji su vodili karantin. To su bili dr Ljiljana L. i dr Milan Š. (kasnije profesori infektologije). Dr Ljiljana je bila delimično edukovana za zarazne i tropske bolesti u Sao Paulu, ranijih godina, a dr Milan je tek počeo specijalizaciju. Oni su takođe bili "otpisani" od strane svojih aktuelnih profesora, koji su samo povremeno dolazili da obave vizitu. Upravnik karantina bolnice bio je Dača. Ovog jutra nas je zadržao na doručku, zajedno sa osobljem bolnice. Nisam ni znao da se tu odnekud našao i foto-reporter "Novosti" i to zabeležio kamerom za sutrašnju naslovnu stranu svog lista.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije