Vizije svedoka minulog veka

KULTURNE epohe jednog naroda određuju istorijska zbivanja sa posledicama, stanje u svetu, civilizacijske prilike, njegovi odnosi sa drugim narodima, otvorenost sredina i spremnost na prožimanje.

Kulturne epohe ostvaruju veliki njihovi poslenici u zamislima i pregaoci u ostvarenjima. Čine to svojim vizijama, znanjima i planovima. Rade to sa nesebičnošću i nepokolebljivošću, sa neprestanom verom u uspeh, iz koje se on i rađa.

Oni svojim poduhvatima preuzimaju odgovornost za budućnost naroda, stvarajući potomcima nacionalne institucije trajnog ili manje trajnog karaktera, čiji učinak vremenom postaje nemerljiv.

Milan Đoković, književnik, osvedočeni dramski pisac, reditelj, novinar, prevodilac, rukovodilac više kulturnih institucija, bio je jedan od takvih poslenika kada je u pitanju kulturna epoha Beograda, Srbije, a time i Jugoslavije, naročito u periodu svoje intelektualne zrelosti posle Drugog svetskog rata do kraja svoga života 1993. godine.

MILAN Đoković je smatrao da kultura jedne zemlje jeste ogledalo u kojem se vidi ono najvrednije u njoj. Odražava se narodna svest, vera i tradicija i sluti budućnost i nada u nju. U najkraćem, kultura je ključ kojom se otvaraju vrata svesti jednog naroda i njegovih institucija.

Milan Đoković se rodio 1908. godine kao prvo dete beogradskog abadžije Đorđa Đokovića i žene mu Marije. Rođen je u istorijski burnom vremenu austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine sa kojom je počelo prekrajanje granica Evrope. To prekrajanje granica označavaće prelomne godine u životu abadžijskog sina. Ali i istorijske godine za Austrougarsku carevinu, koja će zbog nezajažljivosti nestati, i po njegov mali narod koji će opstati u velikim žrtvama.

Njegovo bezbrižno detinjstvo završilo se u leto 1914. godine poslednjim igranjem klikera na temelju buduće Narodne skupštine...

IZ PRVOG svetskog rata Milan Đoković je izašao kao desetogodišnjak, a u promislima, u procenjivanjima drugih, kao gotov čovek veoma odgovoran i spreman na sve što ga čeka.

Ono što je zapisao Miroslav Krleža, sa kojim je postao prijatelj u godinama kad se sa Krležom u književnoj afirmaciji moglo lakše i neposrednije postati prijatelj, može se uzeti za Đokovića: "A to što smo na početku vidjeli gledajući vlastitim dječijim pogledom: to je sve."

Sam život je mladom Đokoviću, koji ga je iskusio, dao veliku i sigurnu osnovu na kojoj će se utemeljiti.

Već drugog dana slobode, ponosan na sebe i ono što je proživeo, kao da je i on sam oslobodilac, Milan je pošao u staru savamalsku školu ponevši od kuće stolicu, pošto su okupatori za grejanje potrošili sav školski nameštaj. Tako će on i u školi i kod kuće "grejati" svoje stolice.

Imao je punu glavu narodnih pesama smatrajući to velikim bogatstvom, sa mišlju nešto prostijom ali sličnom onoj koju će zapisati kao kredo svoga života: "Nijedna generacija neće biti svoj prijatelj ako zaboravi da je prošlost u najmanju ruku poruka onima koji osvajaju budućnost. Jeste važnije kako živimo i kako ćemo živeti, ali nije nevažno ni znati odakle smo došli u ovaj život."

NA SVOJOJ stolici kod učitelja Simića, kojeg će i književno pamtiti sa dragošću, zahvalan za mnoga znanja, završio je osnovnu školu kao primerni odlikaš.

Činjenica da se kao prva generacija posle velike ratne epopeje upisuju u gimnazije, bila je i velika nacionalna obaveza. Čak internacionalna - saveznička. Tome su doprinosile i veze sa saveznicima, sada prenete u prosvetu i kulturu, i donosile želje za učenje jezika.

Sa velikom čitalačkom strašću pošao je u Drugu gimnaziju, nazivanu muškom, mada je ona i pre rata uveliko primala i učenice. Drugu gimnaziju su smatrali filološkom, u odnosu na Prvu, koja je po profesorima i po udžbenicima više bila na glasu kao matematička. U tradiciji Druge gimnazije bilo je više pesnika, proznih pisaca i filozofa. Novi đaci su odmah pri upisu, ili na prvim časovima, znali da su u istim klupama u kojima su sedeli Vojislav Ilić, Milan Rakić, Velimir Rajić, Sima Pandurović, Dragiša Vasić, Milutin Bojić.

POBROJANI đački prethodnici bili su veliki uzori za sve, pa i đaku Milanu Đokoviću, koji je u njoj prvo propevao i izašao na glas veoma darovitog pesnika i postao urednik đačkog lista "Pokušaji". "Politikinu" nagradu za maturski rad "Omladina bez ideala slaba je nada svome narodu" dobio je i na veliki ponos svojih profesora Josifa Marinkovića, Jakova Jaše Prodanovića, Miloša N. Đurića, Petra Pavličinija" pa i kudravog suplenta Momčila Nastasijevića koji je baš u Đokovićevom razredu polagao profesorski ispit, a posle toga otišao u Treću gimnaziju. Mada skoro sasvim sklonim književnosti, đacima je bio omiljen i profesor matematike Sima Marković, komunistički prvak. I posle njegovog hapšenja radili su po njegovom udžbeniku, što je sve đake punilo buntovnim ponosom.

POSLE diplomskog ispita iz jugoslovenske književnosti smešila mu se univerzitetska karijera. Za početak, Bogdan Popović mu je sam predložio da ode u Francusku na specijalizaciju na Sorboni. Obećavao je da će mu lično poraditi da dobije stipendiju. Međutim, on nije mogao... Zaposlio se u listu "Pravda" kao reporter, a posle veoma uspelog feljtona o smrti vojvode Stepe Stepanovića, postao i urednik, što ga je uputilo na živo praćenje prestoničkog kulturnog života, pa i na otkrivanje darovitih pisaca i novinara. Prvi, koga je otkrio, bio je osam godina mlađi pripovedač Mihailo Lalić.

U "Pravdi" se najviše sprijateljio sa zaposlenim pesnikom Desimirom Blagojevićem, što će postati jedno od više Milanovih prijateljstava za sva vremena; on je zaista, kao niko, umeo da neguje prijateljstva.

IZNAD svih negovanih prijateljstava stoji prijateljstvo Milana Đokovića i Raše Plaovića, arhitekte, istoričara umetnosti, pozorišnog specijalizanta u Parizu i Pragu, glumca, pisca i reditelja. To prijateljstvo se začelo još u vremenu prvih i Milanovih i Rašinih zanosa pozorištem, najpre amaterskim, a potom i profesionalnim, kad su zajedno pravili poluprofesionalno pozorište na Čukarici, kad su u Šapcu otkrili glumca amatera Ljubišu Jovanovića i od njega stvorili i velikog glumca i velikog prijatelja i kad su to ponovili i sa Milivojem Živanovićem dovevši ga u Beograd iz Skoplja.

Iz ovog prijateljstva ostale su sigurne umetničke činjenice da je Plaović na sceni Narodnog pozorišta režirao prvo izvedeno Đokovićevo dramsko delo "Dogovor kuću gradi", da su potom zajedno napisali tri drame "Voda sa planine", "Rastanak na mostu" i "Kad je sreda - petak je", da je Milan sa Plaovićem počeo i da režira i druge, ne samo njihove drame, da bi najzad i sam počeo sigurno, inventivno i sa autoritetom da režira.

(Iz eseja Milovana Vitezovića: Ličnost jedne epohe)

KNjIŽEVNA I GLUMAČKA BOEMIJA

U "PRAVDI" su mu kolege bili štedljivi Kočo Racin i rasipni Radojko Raka Drainac, sa kojim će ući i u boemske književne krugove kojima je perjanica bio veliki pesnik i veliki skandal-majstor Tin Ujević, koga je sa dostojanstvom, darom i bez skandala sledio Gustav Krklec. Đoković je progon Ujevića iz Beograda tako opisao da to ostaje svedočanstvo za istoriju književnosti. Uz književnu boemiju u istom miljeu nije mogao zaobići ni najraspusniju, glumačku, i o njoj je svedočio pokazujući glumce i na sceni sopstvenog života.

NARUČIVANjE

Knjiga "DNEVNIK UPRAVNIKA POZORIŠTA" se može naručiti od izdavača: "ČIGOJA ŠTAMPA", Studentski trg 13, Beograd, tel. 011 / 2627-238, 3032-414, 065 / 2885-428, e-mail:klubcitalaca@cigoja.com, sajt: http://www.chigoja.co.rs

Sve fotografije u ovom feljtonu su iz arhive porodice Đoković