Srpska posla sa kožnom loptom

Aleksandar Mihajlović

07. 05. 2017. u 18:53

Novi klub Srpski mač je od beogradske opštine dobio u zakup (99 dinara godišnje) teren u parku kod Vukovog spomenika. Stadion, usred grada, svečano je otvoren 16. avgusta 1907. godine

Српска посла са кожном лоптом

Igrači Boračko-loptačkog društva Srpski mač Foto privatna arhiva autora

POČETNI koraci srpskog fudbala i teškoće na koje su nailazili njegovi privrženici ostavili su gorak utisak na sve aktiviste prve generacije. Splasnulo je početno oduševljenje lepotom igre, a ulazak u novi vek ništa nije dobro obećavao. Razvaljivanje i krađa drvene ograde na prvom fudbalskom igralištu na Guberevcu ostavili su neizbrisivi trag. Nerazumevanje okoline, možda i ljubomora, otupili su volju malobrojnih igrača i gledalaca.

Konačno, jedna fudbalska utakmica odigrana je 9. jula 1900. u Topčideru. Na poziv Prvog srpskog velosipedskog društva (fra. velocipede, onaj koji vozi na točku, točkaš, biciklista) grupa sportista iz Subotice igrala je fudbal i takmičila se u trčanju i biciklizmu. Kako nisu imali dovoljno fudbalera za dva tima, pozvali su u pomoć nekoliko beogradskih igrača. Rezultat utakmice nije zapisan, ali tvrdi se da je bilo dosta golova. Na neki način ova utakmica može se smatrati prvom internacionalnom na teritoriji Kraljevine Srbije. Zna se da je u timu gostiju bilo dosta Mađara i Čeha iz tadašnje Austrougarske carevine.

BEOGRADSKO gimnastičarsko društvo Soko na početku novog veka imalo je svoje odeljenje za loptanje. Prvi članovi su uglavnom bili gimnastičari, a fudbal su igrali kao rekreativnu dopunu. Onda, kad su osetili da se o njima ne vodi dovoljno računa, Stevan Stefanović (Beograd, 10. januar 1880 - 4. oktobar 1944), čelnik vrste, s istomišljenicima je 18. aprila 1903. osnovao samostalni fudbalski klub. U početku je nazvan Fudbalsko društvo Soko, koje je vrlo brzo preraslo u Sportski klub Soko, a 1931. u Beogradski amaterski sport klub - BASK.

Put Sokola bio je težak i trnovit i tek kada je izgrađen propisani teren u Košutnjaku počelo se sa ozbiljnim utakmicama. U tim pionirskim danima srpskog fudbala u osnivanju, prvih loptačkih klubova, isticali su se Danilo Dača Stojanović, Vlada Krstić, Stevan Stefanović, Dimitrije Stamenković, Momir Korunović, Dimitrije Đorđević, Miloš Radojlović, kojima su se nešto kasnije pridružili Andra Jović, Jovan Viktorović i Mileta Nedić.

FUDBAL, tog vremena, nije bio samo privilegija Beogradske čaršije. Veliki entuzijasta inženjer Danilo Dača Stojanović (Lapovo, 24. oktobar 1877 - 25. april 1967, Beograd) često je boravio u Kragujevcu gde je radio kao honorarni nastavnik, pri Vojnotehničkoj školi Zavod, kada je 14. septembra 1903. osnovao Sport klub Šumadija. Ubrzo zatim, po srpskim varošima, započelo je osnivanje fudbalskih klubova, uglavnom s imenima junaka, istorijskih ličnosti, događaja, ali i donatora trgovaca i zanatlijskih udruženja.

Najčešća imena bila su Dušan Silni, Car Lazar, Obilić, Jug Bogdan, Sinđelić, Karađorđe, Hajduk Veljko, ali i Igla (šnajderi), Šilo (obućari), Pekar (oni što od pšeničnog brašna prave hleb), Mitić (trgovci). Povodom stogodišnjice bitke kod Deligrada 1806, u Prvom srpskom ustanku, kraj Aleksinca, osnovan je istoimeni klub - Deligrad.

NIJE poznato niti zapisano zašto je novoformirani beogradski klub, 13. septembra 1906, dobio ime Boračko-loptačko društvo Srpski mač. Pretpostavke kažu da je ime izabrano zbog srpskog junaštva 28. juna 1389, na Vidovdan, u boju na Kosovu polju! Prvu zvaničnu utakmicu Srpski mač odigrao je na dan svog osnivanja u Košutnjaku protiv Sokola i bio poražen - 2:7. Utakmica je odigrana po pravilima iz 1905, objavljenim u Beogradu, u knjižici "Loptanje nogom", koju je sa nemačkog preveo i pravila igre protumačio Anastas St. Hristodulo.

Novi loptački klub Srpski mač je od beogradske opštine dobio u zakup (99 dinara godišnje) teren u parku Sv. Ćirilo i Metodije kod Vukovog spomenika. Stadion (igralište), usred grada, svečano je otvoren 16. avgusta 1907.

DOGAĐALI su se i sukobi unutar i među klubovima, poznati pod imenom srpska posla, posebno u Srpskom maču, ali oni nisu značajno uticali na razvoj fudbalske igre.

Zbog stalnih trvenja i rivalstva, klubovi Soko i Srpski mač sve su više gubili pristalice. Preduzimljivi Danilo Dača Stojanović, zajedno sa Jevremom Pantelićem i drugim zanesenjacima, fudbalskim istomišljenicima, 1. septembra 1911, u kafani "Ženeva" na uglu Beogradske ulice (u doba vladavine komunista Ulica Borisa Kidriča) i Bulevara kralja Aleksandra (iz komunističkih vremena do 21. veka Bulevar revolucije), osnovao je novi, beogradski sport klub - BSK, ali tek kad je dobio odobrenje gradskih vlasti. Zanimljivo je da je većina vrlo dobrih fudbalera Sokola i Srpskog mača pristupila novoformiranom klubu, što se na neki način može smatrati prvim transferima u tadašnjem srpskom fudbalu!

PRVA ZVANIČNA UTAKMICA UBISTVOM kralja Aleksandra i kraljice Drage Lunjevice - Mašin - Obrenović, 29. maja 1903, u takozvanom Majskom prevratu, još jednom su prekinute loptačke aktivnosti. Povodom Prvog srpskog ustanka 1804. na Đurđevdan, 23. aprila po starom, ili 6. maja 1904. po novom kalendaru, odigrana je prva zvanična utakmica na igralištu Košutnjak kod Hajdučke česme. Akteri su bila dva tima novonastalog kluba Soko.

ODMAH po osnivanju, BSK je drugog dana odigrao prvu međugradsku utakmicu protiv SK Šumadija iz Kragujevca i pobedio -7:1. Stasao, veoma brzo, u ozbiljan klub, sa najboljim fudbalerima tog vremena: Veliborom Stankovićem, Miodragom Nedićem i Andrejom Kojićem, BSK je imao nekoliko mlađih selekcija u kojima su se isticali gimnazijalci Mihailo Andrejević, Dušan i Milan Protić, Dušan Stefanović, Borivoje Vasiljević, te realci Nikola Stanković i Dušan Glišić, kao i praktično kompletan tim Bogoslovije.

Po nepisanom, srpskom pravilu, ubrzo je došlo do raskola između potpredsednika Danila Dače Stojanovića i ostalih članova BSK-a. Kao osnivač i SK Šumadija inženjer Stojanović je Kragujevčanima, posle njihovog teškog poraza, uputio pismo i obećao revanš utakmicu, što se nije dopalo ostalim članovima beogradskog kluba.

U SVOJOJ biografiji Čika Dačine uspomene zapisao je zašto je SK Šumadija posle poraza u Beogradu bio pred rasturanjem. Pokušao je da ih okuraži, da budu spremni za revanš koji je bio dogovoren za proleće 1912. Uprava BSK-a je doznala za to pismo i odlučila da od svog potpredsednika zatraži ostavku. Njegov odgovor je bio - istupanje iz kluba!

Jedno kraće vreme bio sam van sportskih događaja, čak i najozbiljnije rešen da konačno napustim sportski rad, napisao je Stojanović. Međutim, posle izvesnog vremena, pošto sam uspeo da savladam svoj raniji gnev, zbog uskogrudosti izvesnih ljudi, počela je opet da me vuče neodoljiva želja voljenoj igri - fudbalu. Mučen željom, sprečavan dostojanstvom, doneo sam rešenje - da osnujem novi klub koji će biti dostojan rival BSK-u i ostalim klubovima u zemlji.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije