Hrvati vode reprezentaciju

Aleksandar Mihajlović

11. 05. 2017. u 18:40

Glavešine Jugoslovenskog nogometnog saveza lansirali su tezu da su Srbi netalentovani nogometaši, i bez saglasnosti Beograda odlučili da se prvi zvanični Šampionat države održi u Zagrebu

Хрвати воде репрезентацију

Stadion BSK-a na Topčiderskom brdu Fotografije iz privatne arhive autora

ZA utakmicu sa Rumunijom, u čast venčanja kralja Aleksandra, reprezentacija je, po izričitoj volji kralja Aleksandra, (ne)zvanično nazvana Beli orlovi, bila poražena - 1:2, strelac Branko Zinaja. Igrala je u sastavu, bez fudbalera iz mnogobrojnih i poznatih srpskih klubova: Dragutin Fridrih (HAŠK - Zagreb), Andrija Kujundžić (Bačka - Subotica), Jaroslav Šifer (HŠK Građanski - Zagreb), Stjepan Šterk (HAŠK), Artur Dubravčić (HŠK Konkordija - Zagreb), Rudolf Rupec (HŠK Građanski), Dragutin Babić (HŠK Građanski), Branko Zinaja (HAŠK), Emil Perška (HŠK Građanski), Vladimir Vinek (HŠK Konkordija), Ivan Šojat (HAŠK).

DOKTOR Veljko Ugrinić nije se najbolje snalazio u ulozi selektora reprezentacije Kraljevine SHS, nazvane Jugoslavija. Forsirao je isključivo igrače iz Zagrebačkog nogometnog podsaveza - ZNP. Sigurno da to nije bio jedini razlog, ali vrlo brzo zamenio ga je Todor Sekulić iz Beograda. On je bio kratkog daha i reprezentaciju je sastavio samo za jednu utakmicu, 26. maja 1924. na Olimpijadi u Parizu, za još jedan u nizu teških poraza, ovoga puta protiv selekcije Urugvaja - 0:7.

Naredne godine, za tri prijateljska meča i isto toliko poraza, reprezentativni tim sastavljao je Dušan Zinaja, Srbin iz Zagreba, bivši igrač HAŠK-a. Potegli su Hrvatijanci još jednom za svojim čovekom i 30. maja 1926. isforsirali dr Antu Pandakovića za saveznog kapitena reprezentacije. I on nije odustao od protežiranja nogometaša iz zagrebačkih klubova, a ponekad se osmelio da u tim uvrsti i kakvog srpskog fudbalera. Doktor Pandaković je trajao do 26. januara 1930. kada je došlo do raskola u Jugoslavenskom nogometnom savezu - JNS.

OSNIVAČKA Skupština Beogradskog loptačkog podsaveza - BLP održana je 12. marta 1920. u velikoj dvorani kafane "Slavija".

Prostor je bio ispunjen do poslednjeg mesta, a mnogi su virili iza zatvorenih ogromnih vrata. Sednica je često bila prekidana zbog vike i dobacivanja prisutnih delegata. Na kraju, sam čin izbora protekao je dizanjem ruku. Za mnoge neočekivano izabran je profesor Dragutin Kostić, pa opet u vazduhu se osećalo nezadovoljstvo, pisao je list "Pravda". Verovalo se da mesto predsednika BLP treba da pripadne inženjeru Danilu Dači Stojanoviću!

Velikan u stvaranju srpskog loptanja inž. Danilo Stojanović bio je drugačijeg mišljenja. Sve je pravdao velikim obavezama prema drugim, privatnim poslovima. Istina je bila na drugoj strani. Takozvani velikosrbi-pobednici nisu mogli da prihvate činjenicu da je sedište Jugoslavenskog nogometnog (fudbalskog) saveza u Zagrebu i da se Stojanović, kao delegat Beograda, podanički povinovao takvoj odluci.

U JESEN 1920. krenulo se sa utakmicama za prvu titulu, pobednika Beogradskog loptačkog podsaveza. I ponovo je došlo do nesloge. Učestvovala su samo četiri kluba: SK Jugoslavija, Soko, BSK i BUSK. Popularni plavi, dresovi BSK-a, bili su najaktivniji za predstojeće prvenstvo-turnir. Uspeli su da okupe najbolje fudbalere koji su preživeli rat. Igrali su utakmice i izvan Beograda s timovima iz Zagreba, Ljubljane, Osijeka, Splita, Mostara, Sarajeva i Subotice, stekli veliko iskustvo. Okupljanje ostalih klubova išlo je dosta teško, jer su predratni bili u tihom nestajanju. Tako se dogodilo da se formira Beogradski univerzitetski sport klub - BUSK koji je vrlo brzo nestao sa fudbalske mape.

Prvo prvenstvo BLP osvojio je Beogradski sport klub - BSK, ubedljivo, jer je pobedio sve protivnike! Predstavnici SK Jugoslavija nisu želeli da prihvate događaje, ali za tako nešto niko ih ništa nije pitao, zaključio je list "Vreme".

Lansirajući tezu da su Srbi netalentovani nogometaši, a više ratnici-gubitnici(!), zagrebačke glavešine JNS, bez saglasnosti BLS, odlučile su da se na prvom zvaničnom Šampionatu 1923. finalna utakmica može održati, samo u gradu Zagrebu. Nesložni, kao i mnogo puta ranije, predstavnici srpskih klubova pristali su na sve uslove, i posebno na one bez sudija iz Beograda. Navodno su bili neiskusni i neobučeni.

LOPTA JE PROBILA MREŽU U KLUPSKOJ biografiji (spomenica) SK Jugoslavija, objavljenoj 1938, zapisano je sledeće: Naročito zadivljuje podvig koji je Dragan Jovanović izveo na utakmici 2. avgusta 1925. protiv Slavije u Pragu. S daljine od nekih 20 metara Dragan je volejom zahvatio loptu i pucao u gol. Lopta je strelovito blesnula u vazduhu i poletela munjevitom brzinom pored zgranutih igrača. Lopta je proletela pored same gornje stative. Goool, vikali su oni koji su stajali iza budućeg slavnog golmana Františeka Planičke (2. jul 1904 - 2. jul 1996, Praha). Sudija je bio u nedoumici. S nekoliko igrača prišao je golu i na svoje veliko iznenađenje otkrio u gornjem uglu veliku rupu. Šut je bio toliko jak da je lopta probila mrežu!

NA ŠAMPIONATU učestvovalo je šest klubova, pobednika isto toliko podsaveza, i utakmice su igrane po jednostrukom kup-sistemu. U prvim četvrtfinalnim mečevima: SK Jugoslavija - JAD Bačka (Subotica) - 2:1, SAŠK (Sarajevo) - NK Hajduk (Split) - 4:3, HŠK Građanski (Zagreb) - ŠK Ilirija - 2:1. Svi klubovi, zapadno od reke Save, imenovani su slovom-glasom Š, i izgovarani su športski (nemačka azbuka), kasnije u vreme komunističkih pobednika novom lingvistikom - sportski.

U drugom krugu: SAŠK - SK Jugoslavija 4:3, u Sarajevu, dok je nameštenim žrebom HŠK Građanski postao finalista. Odigrane su dve utakmice za titulu prvaka države. Prva je završena bez pobednika - 1:1, a u drugoj ponovljenoj, tim HŠK Građanski je uz svesrdnu pomoć sudije pobedio - 4:2, tim SAŠK-a iz Sarajeva na terenu u Maksimirskoj šumi.

NA TURNIRU najbolji strelac, s četiri gola, bio je Dragan Jovanović, centarfor Beogradskog SK Jugoslavija, ili bivšeg SK Velika Srbija. Nikada nije bilo razjašnjeno zašto je Dragan Jovanović (Beograd, 29. septembar 1903 - 2. jun 1936) tačno zavredeo neobičan nadimak Žena?! Bio je sportista od glave do pete, skladne građe, likom je podsećao na filmskog glumca i ozbiljno bio obožavan od devojaka. Može biti, i to je priča njegovih savremenika - da je flertovao i imao uspeha kod udatih žena, što je za ono doba bio ljubavna jeres. Druga, da je pomagao igračicama hazene (rukomet na velikom fudbalskom - igralištu), čiji je član i reprezentativka bila njegova sestra Emilija, te je otuda dobio nadimak Žena.

Dragan Jovanović Žena igrao je samo za beogradski SK Jugoslavija u periodu od 1921. do 1929. i tri sezone 1923, 1924, 1925, na osam mečeva postigao 14 golova i bio prvi strelac državnih prvenstava. Odigrao je 252 utakmice i postigao 331 gol. Za reprezentaciju, pod imenom Kraljevina Jugoslavija, debitovao je 28. oktobra 1923. u meču protiv Čehoslovačke u Pragu - 4:4 i postigao dva gola. I kao najbolji centarfor svog vremena nije pozvan u reprezentativni tim za olimpijade 1924. u Parizu i 1928. u Anversu (Antverpenu)! Za najbolji državni tim odigrao je samo osam utakmica i postigao četiri gola.

Život je, pod čudnim okolnostima, izgubio u saobraćajnoj nesreći u Nemanjinoj ulici u 33. godini. Posle povratka sa utakmice povezao ga je jedan prijatelj iz BSK-a, automobil je naleteo na drvo i od petorice putnika - on je jedini stradao!

SUTRA: KORDON ŽANDARMERIJE TUČE PRVAKE

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije