Zagreb se pridružuje LJubljani

Andrija Čolak

24. 08. 2017. u 17:46

U kuloarima federalnog partijskog predsedništva nagađalo se o zdravstvenom stanju Slobodana Miloševića. Za vreme ručka, u pauzama sednica, merili su mu se zalogaiji i broj popijenih pića

Загреб се придружује Љубљани

ODLUKA Marko Lolić (prvi) i Stanko Stojčević (treći) sa delegatima iz Hrvatske


U TIH nekoliko meseci prve polovine 1989. godine događaji su tako zgusnuti i odvijaju se tako velikom brzinom da se preko noći javljaju i oni koji su do tada ćutali. Sada već i Amerikanci analiziraju događaje i ličnosti, a jedan od vodećih listova "Njujork tajms" donosi komentar pod naslovom "Siledžijstvo na Balkanu", u kome, između ostalog, piše: "Samo cinični demagog može tako bezobzirno potpaljivati drevnu etničku mržnju radi sopstvenih političkih ambicija, Slobodan Milošević, šef srpske partije i ujedno lider najveće jugoslovenske republike, čini upravo to".

Ovaj tekst sa neskrivenim zadovoljstvom prenosi ljubljansko "Delo", dok javnost u Srbiji, naravno, nema pojma šta Amerikanci misle o njihovom vođi. Jedna druga vrsta "analitičara" bavi se Miloševićevom ličnošću na domaćem terenu. Po kuloarima federalnog partijskog predsedništva nagađa se o njegovom zdravstvenom stanju, za vreme ručka u pauzi sednice mere mu se zalogaiji i broj popijenih pića. U grupicama za vreme pauze šapuće se da je Milošević bolestan, da pije kafu i limunadu bez šećera, drugi opet misle da on previše konzumira alkohol. Sve je u igri! Pred ručak, u pauzi jedne od sednica Milošević odbija ponuđeni aperitiv. Ivica Račan se kao čudi: "Šta je, zar nećeš rakijicu pred ručak?" Milošević odgovara da je bolestan i da čitavog dana nije popušio čak nijednu od svojih omiljenih cigara. Dodaje: "Ali posle ručka ću da zapalim jednu, pa kud puklo!" Račanu se učinilo da je to prilika da ga ležerno ubode: "Dobro je, samo nemoj da zapališ Jugoslaviju". Svi se okolo smejulje, očekujući reakciju, ali Milošević je majstor da u ovakvim situacijama ostane gluv i skrene razgovor na sasvim drugu temu. Tako je bilo i ovog puta. Jednostavno je ignorisao to što je Račan izgovorio. Račan, inače, nije bio svađalica i prznica kao Šuvar. Ali sada je ostalo da sve više on bude taj koji će se suprotstavljati Miloševiću jer Šuvar se tih dana uveliko spremao za novu funkciju - za člana saveznog državnog predsedništva.

KAKO je taj izbor zavisio samo od glasanja u hrvatskom Saboru, Šuvar se potrudio da ga osigura na sednici CK SK Hrvatske, održanoj 12. aprila 1989. Na toj sednici je Šuvar tako žestoko napao Miloševića i njegovu politiku da je čak i agencija Frans pres ocenila da je to napad bez presedana. Tako je Šuvar u samo dve nepune godine, od čoveka koji je u Hrvatskoj, zbog svog jugoslovenstva i antinacionalizma, bio vrlo neomiljen, postao zahvaljujući ratovanju protiv Miloševića, maltene nacionalni lider Hrvata.

Sednicu Centralnog komiteta Hrvatske, koju je ljubljansko "Delo" dočekalo sa vidnim olakšanjem jer su se na njoj hrvatski komunisti konačno otvoreno svrstali protiv Miloševićeve politike, dakle uz Sloveniju. Ljubljanski list, pod karakterističnim naslovom "Zagreb: kraj iluzija", piše: "Činjenica je da stanovnici Hrvatske, koji su, koliko-toliko, osvešćeni i u većini, neće da žive u populističkoj državi. A CK SKH je prvi put jasno dao na znanje da sa takvom politikom nije moguće sklapati kompromise i sprovoditi jugoslovensku sinezu. Na taj način, hrvatsko društvenopolitičko rukovodstvo je sebi, hrvatskim komunistima i ostalima sipalo čisto vino i jasno se opredelilo za treću varijantu u nužnom obračunu sa populizmom ali sa politikom Slobodana Miloševića i njegovih ljudi, što znači da su se od Miloševićevih ljudi jasno distancirali. "Delo" svoj komentar završava sa opreznom dozom optimizma: "Decentralizacija, pluralizam i demokratija - to su pojmovi koji su preovladavali u traženju rešenja iz provalije u koju smo pali, a sada ih treba afirmisati svuda, od vrha do dna, da ne bude prekasno".

ISPOSTAVILO se da je ipak bilo prekasno, da se čisto vino vrlo brzo ukiselilo i godinu dana posle ovog "otrežnjenja" Zagreba, umesto "treće varijante", na scenu je stupio HDZ.

Šuvar je posle izbora za člana državnog predsedništva morao da izdrži još mesec dana na funkciji predsednika partijskog predsedništva, a to je značilo još mesec dana preganjanja sa onima koji ga za vreme gotovo čitavog njegovog mandata žesoko osporavaju. Milošević i srpska strana su se dobro potrudili da Šuvaru tih poslednjih mesec dana što više zagorčaju. Pri tome, očito, nisu imali baš mnogo strpljenja, pa su dočekali prvo Šuvarovo pojavljivanje posle hrvatskog plenuma da ga napadnu na način koji govori da su počeli da gube nerve.

Događaj na početku 22. sednice Centralnog komiteta SKJ više je ličio na fizički obračun sa Šuvarom, nego na pokušaj nastavka iole principijelne borbe. Za to se potrudio jedan od Miloševićevih bojovnika Mihajlo Milojević, koji je na početku sednice bukvalno izgurao Šuvara sa govornice i zatražio da Centralni komitet ne dozvoli da sednicu vodi čovek koji "razara Jugoslaviju" deli i zavađa narode i širi nacionalnu mržnju".

MOŽDA bi predlog o suspenziji Šuvara sa mesta predsedavajućeg sednice dobio i više prestalica da je ponuđen u pristojnoj formi. Ali Milojevićev siledžijski gest toliko je degutirao prisutne da je predlog dobio jedva dvadeset tri glasa, što znači da za njega nisu glasale ni mnoge pristalice strane kojoj je Milojević pripadao. Takav ishod glasanja za "Ekspres politiku", međutim, ne znači ništa, pa se sutradan na njenim stranicama prezentira i sledeća tvrdnja: "O činjenicima se ne glasa. A nismo uočili da je bilo ko pre glasanja, pa ni Šuvar, opovrgao ili bar pokušao da ospori ono što je Milojević rekao". Starija sestra "Politika" daje tada još jedan "doprinos" srpskom novinarstvu: "Da li su partiji i narodu potrebni takvi rukovodioci? Svakako da nisu"!?

Tih dana stiže poziv šefu jugoslovenske partije da poseti Sovjetski Savez i sastane sa sa Mihailom Gorbačovom. Kada je trebalo doneti formalnu odluku da Šuvar na čelu jugoslovenske delegacije otputuje u Sovjetski Savez, Milošević je upozorio da datum posete nije dobar jer će u isto vreme tamo boraviti i ministar spoljnih poslova Budimir Lončar, pa nije zgodno da sve delegacije iz Jugoslavije istovremeno budu u Sovjetskom Savezu.

ŠUVARU i ostalima se to nije činilo kao neka naročita prepreka, pa je odmah nagovešteno da će se sa Lonačrom dogovoriti da on ide kasnije. Ali Milošević i njegovi ljudi nisu popustili, iznalazeći stotinu razloga da se poseta partijske delegacije odloži. Plan je bio jasan - sačekati da Šuvaru istekne mandat, pa da se sa Gorbačovom sastane budući predsednik Predsedništva, a to je po redosledu bio Milan Pančevski. Milošević to čak nije ni krio. U jednom trenutku dobacio je Pančevskom: "Ako budeš išao u Moskvu, da ne jedeš kavijar! Vidiš kako si debeo!"



ŠUVAR JE BIO PRELAZNO REŠENjE

NA DOBROTVORNOM koncertu Ive Pogorelića, namenjenom hrvatskoj nacionalnoj biblioteci, u dvorani "Lisinski" okupio se građanski krem Zagreba. Kada se u dvorani pojavio Stipe Šuvar, koji je trebalo da održi prigodan govor, svi su ustali i frenetično zapljeskali. Kažu da takav aplauz i ovacije nije dobio ni Pogorelić nakon koncerta. Ta ljubav između Šuvara i zagrebačke građanske elite rezultiraće Šuvarovim izborom u savezno državno predsedništvo. Ali to neće dugo potrajati. Godinu dana kasnije doći će "pravi" čovek, po ukusu "pravih" Hrvata - Franjo Tuđman. Šuvar je bio samo privremeno i prelazno rešenje.

SUTRA: PAUZE PRODUKTIVNIJE OD SEDNICA


Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (2)

Petronije Arbitar

25.08.2017. 13:37

Što više čitam ovaj feljton, sve manje mi se sviđa. U nastojanju da bude "objektivan", autor ovoj priči o raspadu SFRJ daje ton po kojem se može zaključiti da je sve bila posledica bahatosti Slobodana Miloševića i nekih neodgovornih ljudi koji su u masama u Srbiji i kod Srba van nje potpaljivali nekakav "velikosrpski nacionalizam". O takvim težnjama Hrvata i Slovenaca manje je reč, a trebalo bi pisati da je Tuđman sa ustašama u Torontu 1987. već načinio program postizanja nezavisnosti Hrvatske!

Jagoš

29.09.2017. 10:18

@Petronije Arbitar - Tuđman, ustaše, Toronto, sve je to tačno. Ali oni ne spadaju u ovu priču. Ovo je priča o raskolu u vrhu jugoslovenskih komunista čiji je glavni zadatak trebalo da bude da čuvaju i razvijaju Jugoslaviju. Njihov sukob je doprineo da se ostvare snovi Tuđmana, ustaša i njima sličnih.