Zarasle rane nikog više ne bole

PREDSJEDNIK Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR-a Leonid Iljič Brežnjev predvodio je mnogobrojnu delegaciju Sovjetskog Saveza koja je u Jugoslaviji boravlila od 24. septembra do 4. oktobra 1962. Bila je to posjeta duga i teška, sa ambicijama sovjetske strane da međusobne odnose radikalnije preusmjeri u svoju korist, da Jugoslaviju što više približi lageru. Celokupnu atmosferu u rzagovorima dvaju rukovodstava najbolje ilustruje stenogram sa sastanka koji je održan 29. septembra na otoku Vanga.

Brežnjev: ... Sve što ću sada reći nema za cilj da povrijedi ničija nacionalna, niti vaša lična osjećanja, već ima za cilj da zahvati suštinu pitanja...

Tito: I mi smo to tako postavili.

Brežnjev: ... Sve je bilo tada u našim odnosima dobro. Mi nismo bili prvi uzročnici pogoršanja odnosa. Vi se sjećate mađarskih događaja. Drug Hruščov je tada doletio kod vas, jer je situacija bila vrlo teška. Reakcija je pokušala da socijalističkim zemljama zabije nož...

Tito: Da, bilo je vrlo teško.

Brežnjev: Nije to bilo pitanje raznih Makošija i Rakošija. Radilo se o pokušaju otvaranja rupe u socijalističkom sistemu... Mi znamo da su jugoslovenski drugovi bili dobri i predani komunisti, ali su tada neki u Jugoslaviji sumnjali u opravdanost nekih političkih procesa, da možda neko nije bio pravedno osuđen i streljan. Želio bih da vam kažem da je to bio dug proces, na kome su nastupili svjedoci i iznijeti su dokumenti, na osnovu čega su oni osuđeni. Ako ste vi nekoga osudili u vašoj zemlji, mi smo uvijek smatrali da je to vaša stvar, stvar vašeg pravosuđa, i mi u to nismo ulazili. A onda je došao najvažniji međunarodni akt u posljednjim godinama, savjetovanje bratskih komunističkih partija, njih osamdeset i jedne.

Tito: Mnoge od tih partija ne znače ništa.

Brežnjev: Tačno je da je bilo malih partija, ali je tu bilo i krupnijih partija... Bio je to kvorum. Savjetovanje je trajalo deset dana i vođene su velike diskusije. Postojale su i razlike u mišljenjima, što je razumljivo. Naročito se diskutovalo o pitanjima rata i mira i puteva prelaza u socijalizam u savremenim uslovima. Na kraju je nađen opšti zajednički jezik. I sve su partije prihvatile Deklaraciju, osim vas... Kada vi govorite o bloku - vi, htjeli to ili ne, gledate na to neklasno, i mi kao marksisti ne možemo s tim da se složimo. Zar se imperijalisti ne objedinjuju takođe na klasnoj osnovi?

Tito: Pa, vi ste sami dali ime - lager...

Brežnjev: ... (ponovo se vraćajući na nepotpisivanje Deklaracije od strane jugoslovenskih predstavnika) Potpisali ste Apel za mir. To, naravno, nije malo, ali je nedovoljno.

Tito: (ljutito) U toj deklaraciji mi smo okrivljeni, napadnuti...

Brežnjev: ... (malo blaže i pomirljivo) Nama su poznati, druže Tito, vaši napori u borbi za mir i visoko ih cijenimo... I nije tačno da vas mi ne smatramo socijalistima... Na večeri u Kremlju, po završetku savjetovanja, Hruščov je pola sata govorio o Jugoslaviji, i to u smislu da je to zemlja koja gradi socijalizam. Mi nemamo sumnji da ste vi socijalistička zemlja, ali ja ću vam reći, pošto nisam iskusan diplomata, da kod vas sa državnim poslovima nije sve onako kako treba da bude.

Tito: (oštrim tonom) I neće ni biti. Neće svaka zemlja ići istim putem...

Brežnjev: (mijenjajući temu) Ja sam već rekao od koga momenta su počeli da se kvare naši odnosi. Neprijatno je govoriti o tim stvarima iz prošlosti, ali moram da pomenem vaš govor u Puli.

Tito: Znači, počinjemo iznova! Kako je bilo do Pule, u Puli, ko je nastavio. Nisam li ja bio onaj koji je savjetovao da Kadar zamijeni Rakošija i Gerea... Ja sam u Puli govorio o greškama kojih je tamo bilo. Kog đavola je Gere morao držati onaj govor pred parlamentom? I Hruščov mi je rekao da je saglasan da nije potrebno nastupiti sa oružjem. Tu se radilo o nesporazumu. Ne radi se samo o ubistvu sekretara naše ambasade i o tome što se Nađ sam sklonio u našu ambasadu i što smo mu dali azil. Niste ga morali uzeti čim je ambasadu napustio. Mogli ste ga kasnije, ako bi se pokazalo neophodnim, i zatvoriti. Mi smo u stvari rekli da nije trebalo da sav taj radni narod prođe kroz to. To sve nije bilo potrebno. Nađ nije htio da bježi u inostranstvo, i on je trebalo da ide kući. Međutim, vi ste narušili sporazum, iako se uvijek vodilo računa o diplomatskom kodeksu.

Andropov: To je bilo djelo Kadara.

Brežnjev: (smirujuće) Ovim što sam rekao nisam htio da unosim elemente novog razdora. Posjeta naše delegacije ima za cilj da doprinese učvršćivanju naših prijateljskih odnosa...

Tito: To što vi govorite da smo mi protiv klasne borbe, nije istina. Mi smo socijalistička zemlja, i premda ne vičemo stalno o diktaturi proletarijata, ona kod nas sve vrijeme postoji i stalno dobiva nove, mekše oblike, a kod vas često razni teoretski časopisi okrivljuju nas za revizionizam. Pitam ja vas u čemu je revizionizam ako imamo drugi metod razvoja, ako preduzimamo drukčije mjere u razvoju privrede, ako su ti oblici nešto drukčiji od vaših. A vi to nazivate revizionizmom...

Brežnjev: Nema toga u našoj štampi i u našim časopisima. Što se tiče vašeg unutrašnjeg socijalističkog razvoja, već godinu i po dana ništa protiv toga nije objavljeno... Inače, sve što sam rekao pokazuje našu želju i strpljenje da ojačamo naše veze.

Tito: I mi smo s tim saglasni... Ako počnemo sa razlikama, onda ništa od toga...

Aleksandar Ranković: Poznata je činjenica da, kad god treba, drug Tito umije da kaže ono što treba. Zna se isto tako da se naši odnosi sa SAD nisu pokvarili od juče, niti zbog američke pšenice, nego u vezi sa govorom koji je drug Tito održao na Beogradskoj konferenciji (neangažovanih). Oni su bili duboko nezadovoljni njegovim istupanjima i ocjenama međunarodnih događaja... Kad god se radi bilo o unutrašnjoj ili spoljnoj politici, mi umijemo da budemo i principijelni i oštri, bez obzira na to kako će to ko da primi.

Tito: Bilo je oštro. Ja se izvinjavam što sam bio direktan i što sam možda govorio ljutitim tonom.

Brežnjev: Nije to kao razgovor o splitskim djevojkama (prije dolaska na Brione, Brežnjev je posjetio Split). Ali, u tome ima političke ljepote!

SLUČAJ NADBISKUPA STEPINACA

RAZGOVORI na Vangi dobrim dijelom bili su više svađa nego mirna razmjena mišljenja.

Brežnjev: Mi mislimo da je Savez komunista Jugoslavije dužan stajati čvrsto u borbi protiv imperijalizma.

Tito: ... Mi, inače, nikada nismo odustali od naših principa, ni onda kad nam je bilo teško. Vi znate za slučaj Stepinca. Kad je već bio uhapšen, došao je jednom kod mene američki ambasador i rekao da će sutradan američki Kongres zasjedati i da američka vlada treba da odbrani svoju odluku o pomoći Jugoslaviji u pšenici. Kazao je da američka vlada, s tim u vezi, savjetuje da pustimo Stepinca, bar na jedan dan, da bismo im olakšali situaciju, pa makar ga poslije ponovo hapsili. Odgovorio sam da odmah telegrafira vladi da na jednu stranu vage stave Stepinca a na drugu jugoslovenski narod i neka sami odluče. Mi nismo pustili Stepinca, a oni su sutradan odobrili pomoć. Vi ste sada ovdje dobro primljeni. Ali ono što se dogodilo, to nije ostalo među nama; to se odrazilo duboko u narodu. A narod više pamti nego mi. Naši narodi hoće prijateljske odnose sa vama, ali da se ti odnosi postave tako da oni u to imaju potpuno povjerenje. Tek onda mi možemo što god hoćemo. Sada se, međutim, oni plaše da se ne ponovi rđava prošlost...

SUTRA: MASPOKOVCI ZLOUPOTREBLjAVAJU TITA

Iz knjige Blaže Mandića "Tito - neispričano"