Maspokovci zloupotrebljavaju Tita

NIJEDNO od događanja koja su se odigravala krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina vjerovatno nije dovodilo Tita u veće neprilike od maspoka u Hrvatskoj. Uglavnom zato što je to bio prvi izrazitiji slučaj manipulacije, odnosno zloupotrebe njegovog autoriteta.

Kad je nacionalizam u Hrvatskoj agresivnije iskoračio na političku scenu, Tito ga je oštro osudio, i u više navrata upozorio da predstavlja prijetnju jedinstvu jugoslovenske zajednice. Na početku je u kritici bio nepoštedan, a onda će čelni ljudi u hrvatskom rukovodstvu uspjeti, vještim uticanjem na njega, da on te osude postepeno relativizuje. Kako se to radilo? Organizovali bi, recimo, Titov odlazak tamo gdje nacionalizma nije bilo, ili ga je bilo znatno manje, u Istru, na primjer, ili u neku drugu sličnu sredinu. Uz to bi se naglasilo da neće biti nikakvog zvaničnog programa i da nije potrebno da iko ide iz predsjednikove pres-službe. Svaki put bi se, ipak, nešto iznudilo i objavilo, pa se lagano dolazilo do zaključka da nacionalizma istina ima, ali samo "tu i tamo".

TIPIČAN je primjer predsjednikove zdravice u Opatiji, 1. maja 1970. godine. Toga dana je Tito otvorio aerodrom na Krku. Uveče, u hotelu "Ambasador", na večeri, u društvu nekoliko hrvatskih funkcionera, održao je zdravicu iako nije bila predviđena. Ono što je improvizovao, Savka Dabčević Kučar (predsjednica CK SKH) "obradila" je po svome. Dala je to Marku Vrhunecu (tada vršiocu dužnosti šefa Kabineta predsjednika Republike) tražeći da se pokaže Titu i dobije njegova saglasnost za objavljivanje. Ne znajući kako da postupi, pošto nije bilo nikoga iz Službe za štampu, Vrhunec se posavjetovao sa načelnikom Kabineta vrhovnog komandanta, generalom Petrom Babićem. Sjeli su, uporedili svoje bilješke i utvrdili da se rečeno bitno razlikuje od onoga što je na papir stavila Savka Dabčević. Napravili su potom svoju verziju i zajedno sa Savkinom dali predsjedniku. Sutradan im je Tito rekao da je njihov tekst vjerodostojniji, ali se nije složio da se objavljuje ni jedan ni drugi...

ISTOVREMENO, u susretima sa rukovodećim ljudima Hrvatske on nastavlja da ukazuje na opasnosti nacionalističke euforije. Sa kritikom najoštrije istupa na zatvorenoj sjednici Izvršnog komiteta CK SKH, 4. jula 1971, ukazujući na "...udružene kolone kontrarevolucije i nacionalizma". Na samom početku postavlja pitanje: "Zar ćemo dozvoliti da se ljudi opet bore za ono što su jednom već izborili?" A potom vrlo ozlojeđeno: "... Kod vas je počelo i prebrojavanje Srba i Hrvata u fabrikama, među radničkom klasom. To ja ne mogu dozvoliti, radnička klasa ne može se dijeliti na Hrvate i Srbe... Dozvolili ste toj Matici da se pretvori u političku organizaciju, do te mjere da ćete sada to teško savladati... Sada vam diskutiraju da li da se Jelačić vrati na Jelačić-plac, kao veliko ime historije. Vi ste ga pretvorili u revolucionara..."

Međutim, malo-pomalo, Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo ipak pridobijaju Titovo razumijevanje za nešto od onog što čine. Nedugo poslije pomenute sjednice, u septembru te godine, Tito je nekoliko dana boravio u Hrvatskoj. Osmog septembra govorio je radnicima Fabrike alatnih mašina "Prvomajska". Sutradan je otvorio Zagrebački velesajam, a dan kasnije posjetio Koprivnicu i Varaždin. Poslije razgledanja "Podravke" i još jedne fabrike, razgovarao je sa političkim aktivom tamošnjih opština. Iznenadio je ocjenom da u Hrvatskoj nema nacionalizma, odnosno da ga ima samo kod pojedinaca, tamo negdje u Matici hrvatskoj, na Univerzitetu i možda još ponegdje.

VRATIO se zbog neke obaveze u Beograd, da bi sutradan ponovo otputovao u Zagreb. Tom prilikom je priređena svečana večera u njegovu čast u hotelu "Esplanada". Večera sa mnogo pompe i u ambijentu koji je ostavljao utisak kao da se to Titu priređuje u nekoj stranoj državi. Održane su i zdravice, ali je hrvatski protokol onemogućio tonskog snimatelja Mitra Murgaškog, jedino prisutnog iz Službe za štampu Kabineta predsjednika Republike, da ih uopšte snimi. Dospjele su, naravno, u medije u "domaćoj" redakciji.

Tito se tako neko vrijeme kreće između odlučnosti i kolebanja, između osuda i popuštanja. Sve do poznate Dvadeset prve sjednice Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu (1. i 2. decembra 1971) koja je označila radikalan preokret u razvoju situacije obilježene nacionalističkom euforijom u Hrvatskoj i do kompletne smjene dotadašnjeg rukovodstva.

PREDSJEDNIŠTVO CK SKJ je potom započelo rad 1. decembra 1971, a završilo drugog dana kasno uveče. Tito jedva da je imao sat-dva za predah, ali tenzija je, valjda, bila tolika da se na njegovom licu nije zapažao trag nesna i umora. U uvodnom izlaganju bio je oštar, posebno zbog toga što se već uveliko spekulisalo da podržava politiku hrvatskog rukovodstva; u najmanju ruku, da oklijeva sa izjašnjavanjem i zauzimanjem jasnog stava. "Mene pogađa i to što se pozivaju na mene, na moje riječi", rekao je na početku. "Samo ne kažu na koje riječi, nego samo - riječi Tita."

A onda ljutito i još direktnije: "Ja sam se već juče ogradio da ja stojim iza takve politike. I danas ovdje kažem da ja ne stojim iza takve politike. I neću stajati ako bi do slične politike došlo i u drugim republikama... A ovoga puta i javnost mora da zna da ja ne stojim iza toga..."

Pominjući šta je drugovima iz Hrvatske preporučio da urade, naglasio je: "Pored toga, rekao sam da se ne slažem da je stalno na jeziku taj unitarizam, pa sam tražio da se jedanput utvrdi o kakvom unitarizmu je riječ. Ako se radi o unitarizmu versajske Jugoslavije, ja sam, razumije se, takođe najoštrije protiv njega. Ako se pak radi o ostacima dogmatskog, ja sam, naravno, isto tako protiv njega. Ali, ako se radi o jedinstvu naše zemlje, o Jugoslaviji kao nedjeljivoj cjelini - onda sam ja za takav "unitarizam, za takvu jedinstvenu Jugoslaviju..." Završna Titova riječ bila je mirnija... Željeni ishod bio je izvjestan.

No, i dalje ga je, evidentno, obuzimala sumnja: "Ja sam uvjeren da će drugovi u Hrvatskoj moći uspješno da savladaju sve teškoće. Ali najprije moraju savladati one, da tako kažem, unutrašnje - u svojoj sredini, u samom Izvršnom komitetu..."

ODMAH po završetku sjednice počeli smo da predsjednikova izlaganja pripremamo za štampu. Po uobičajenom postupku, daktilograf Mitar Murgaški skidao je sa trake jednu po jednu stranicu. I ja sam počeo sa redakcijom, na osjetljivim mjestima u konsultaciji sa prisutnim šefom Kabineta, Markom Vrhunecom... Negdje iza ponoći, oko jedan sat, a možda i malo kasnije, u prostoriju u kojoj smo radili ušao je Tito. Raskomoćen, u košulji, ali po izrazu lica se vidjelo da ga uzbuđenje sa sjednice još drži. Rekao je:

- Hrvati su jako pogođeni mojom kritikom.

Napravio je, tu ispred nas, nekoliko koraka, pa zastao zamišljen. Činilo se da je u još nekoj nedoumici... a onda će brzo i kratko:

- Sve neka ostane... gledajte to samo malo ublažiti.

Nije otišao na spavanje, čekao je autorizaciju.

ŽESTOK OTPOR HRVATA

SJEDNICI Predsjedništva CK SKJ prethodio je sastanak Tita, ako se dobro sjećam, uz učešće Kardelja, sa Izvršnim komitetom Saveza komunista Hrvatske i rukovodiocima društveno-političkih organizacija ove republike. Trajao je cijeli dan i skoro cijelu noć, bezmalo - dvadeset sati. Otpor kritici bio je žestok. I dobar je dokaz da nije Tito baš tako lako mogao da stvari presijeca i odlučuje po svojoj volji, kako se to mislilo i govorilo.

Iz knjige Blaže Mandića "Tito - neispričano"