Protiv molovanja i pravljenja ikona

U HOLU hotela "Neptun" na Brionima 21. decembra 1961. godine izložena su djela koja bi mogla doći u obzir za unutrašnju dekoraciju Saveznog izvršnog vijeća, danas Palate federacije, nekoliko istaknutih slikara: Marija Pregelja, Mladena Srbinovića, Petra Lubarde, Krste Hegedušića...

A članovi "žirija"? Josip Broz Tito, Rodoljub Čolaković Roćko, Svetozar Vukmanović Tempo i književnik Oto Bihalji Merin.

Tito: - ... Augustinčić (Antun) radio je ovih dana moju bistu. Vrlo dobro mu je uspjela. Radio je tako da ja nisam samo sjedio, nego sam povremeno ustajao, odlazio u radni kabinet i ponovo se vraćao. A njemu je upravo ta kretnja, dinamika bila potrebna. I dobro je da me nije prikazao ukočenog, kao što često izgledaju skulpture nekih drugih.

Bihalji: - Ovo što naša zemlja stvara i što je stvorila u dosadašnjem razvitku nema dovoljno odraza u umetnosti. Naravno i umetnost raste kao što rastu cvet, drvo... I dobro je da se slobodno razvija i raste. Sviđa mi se i što postoje razna shvatanja, makar da su neka neprihvatljiva.

Roćko: - Dobro je da nam cvjetaju svi talenti. Niko ništa nema protiv toga. Ali nije dobro što u kritici glavnu riječ vode predstavnici apstraktnog slikarstva.

Tito: - Nismo mi za neka molovanja, pravljenje ikona, kao što se radi u nekim zemljama u stilu tzv. socijalističkog realizma. Mi smo za novo u slikarstvu. Ali ne treba praviti ni neke brze skokove koji mogu da budu štetni... Istina je da nema dovoljnog odraza naše borbe, ni u slikarstvu, ni u literaturi. A vrijeme prolazi. I postavlja se pitanje na čemu će sutra nove generacije upoznavati hroniku naše borbe. To što tražimo od umjetnosti nije nikakav konzervatizam, već potreba da se ovjekovječi ono što se stvarno događalo.

Bihalji: - Ja sam se bojao da se vama neće dopasti Pregeljeva slika "Sutjeska".

Tito: - Možda sam ja ponekad i oštar u nekim ocjenama. Događa se da ponešto pomalo i karikiram. Prije dvije-tri godine, na povratku iz posjete Zrenjaninu, svratili smo u Ečku da pogledamo tamošnju likovnu koloniju. Za jednu sliku u tom ekstramodernizmu, sa mutnom naznakom neka četiri "nogara", upitam kustosa što predstavlja. To je ženski akt, odgovorio mi je on. A ja mislio, pogledam ga, smijući se - ligeštul! Ja izbjegavam da idem na izložbe, jer mi je ponekad neugodno da kažem ono što mislim.

Tempo: - Danas su kod nas kritike i pare u rukama upravo protagonista apstraktnog slikarstva.

Roćko: - Pare nisu; novac je u našim rukama. U tome i jeste nonsens. Iz Fonda "Moša Pijade", osnovanog sa visokom plemenitom namjerom, ove godine je za djela apstraktne umjetnosti dato trideset miliona dinara. Na ovogodišnjem Bijenalu bilo je i radova nekoliko apstraktnih slikara koji se vraćaju figurativnoj formi.

Bihalji: - U današnje vreme film i televizija pomalo potiskuju druge oblike umetničkog stvaralaštva i duhovnog života uopšte.

Tito: - Ja se slažem da se nastavi sa traženjem novog i boljeg u svim oblastima. Treba, međutim, znati i šta je to što je uistinu novo. Danas nam se neka ostvarenja, u skulpturi na primjer, neprovjereno plasiraju kao vrlo moderna, a ja sam u Indoneziji gledao takva ili slična djela rađena prije hiljadu i više godina.

Bihalji: - Postoji i za to izvesno objašnjenje. Strah ljudi u današnjem vremenu sličan je unekoliko strahu primitivnog čoveka. I danas se živi u psihozi bojazni od katastrofe koja čovečanstvo ponovo može zadesiti...

Tito: - O svemu tome ima raznih mišljenja, i neka ih bude. Neka svako slika kako želi i umije. Ali bez prava da napadno sugeriše svoj ukus i propisuje šta je pravilno i dobro, a šta nije.

Bihalji: - Bogatstvo i lepota ove zemlje i jesu u tome što svako može slobodno da se izražava, što postoji koegzistencija svih pravaca.

Tito: - Tačno. Potpuno se slažem s tim da se uvažava i pravo nas u rukovodstvu da kažemo, ne uopšteno, nego na određenim primjerima, šta nam se sviđa, a šta ne. Jer i mi doprinosimo nekom oblikovanju, oblikovanju građanina socijalističke zemlje.

Bihalji: - Mladi Rembrant je bio suđen u svoje vreme, ali...

Tito: - E, nemojte upoređivati naše vrijeme i ono u kome je živio Rembrant. Tada je umjetnost bila privilegija uskog kruga povlašćenih. Danas pripada širokim masama.

Bihalji: - Vladajuća škola iz XIX veka sa naturalističkim prikazivanjem je prevaziđena... Za Lubardu bi se već moglo reći da je izraz naše epohe.

Tito: - Za mene je Kun (Đorđe Andrejević) umjetnik na nivou svoga vremena. Neću da ga upoređujem sa drugima. Ali njegovo slikarstvo, njegova grafika, i kvantitativno i kvalitativno, ostaće značajna umjetnička dokumentacija naše borbe, čiji je bio i aktivni učesnik. Teško je samo u simbolima dočarati šta se sve zbivalo. Buduće generacije vidjeće, možda, da smo se nalazili u teškoj situaciji iz koje smo se, eto, izvukli, ali bez jasne predstave o našoj epopeji.

Bihalji: - Ja sam za moderno, ali humano. Ono što vi, druže predsedniče, radite u politici, ja sam za to isto u oblasti umetnosti.

Tito: - U svakom vidu ljudske djelatnosti mora da postoji određena odgovornost. Kad bi naša politika bila takva da je narod ne razumije, mi bismo slabo prošli...

Bihalji: - Nije kod nas danas na sektoru umetnosti kao što je bilo. Mi smo doskora i u tom pogledu bili provincija. Sada već imamo darovitu generaciju umetnika. I u muzici su nam poželjni razni akordi.

Tito: - Muzika se kod nas veoma popravila. Ima zaista lijepe, i zabavne i džez muzike.

Bihalji: - Imamo, eto, i jednu literaturu koja dobija Nobelovu nagradu (Ivo Andrić je desetak dana ranije dobio ovu nagradu - prim. aut.).

Tito: - Dobro je da je naš književnik, veoma zasluženo, dobio tu nagradu. To je veliki doprinos ugledu naše literature i naše zemlje uopšte... Inače, o samoj nagradi i kriterijima za dodjeljivanje može se diskutovati. Dosta je tu relativnog. Krleža (Miroslav), na primjer, ne može dobiti Nobelovo priznanje. Jer on je u svojim mnogobrojnim djelima - pored kojih je sam pokrenuo i nekoliko časopisa, počev od "Plamena" 1919. pa do "Pečata" uoči samog rata - razotkrivao tamne strane i suštinu eksploatatorskih klasa, i feudalne i buržoaske. Takav ne može biti prihvatljiv kao kandidat onima koji ovu nagradu dodjeljuju. Bilo bi to u suprotnosti sa njihovim principima.

Bihalji: - Ni vi ne možete dobiti Nagradu za mir, dok se ona dodeljuje manje poznatim, ponekad i posve nepoznatim ličnostima. Ali, vi ste dodelili "nagradu" svima nama. Uspeli ste da Jugoslavija postane tako ugledan i značajan faktor u svetu...

Roćko: - Meni je drago što se pokazalo da je danas mogućno i u umjetnosti govoriti o našim problemima a da to ne bude ni konvencionalno, ni banalno, već da uzbuđuje, podstiče na razmišljanje.

Umjetnička ostvarenja o kojima se ovoga puta neformalno razgovaralo najvećim dijelom biće docnije i korišćena. Pretežno su realizovana kao zidne kompozicije u Palati Federacije.