Ivo Andrić, nobelovac, kod Tita

RIJEDAK je bio propust vrlo profesionalnog protokola predsjednika Republike, kojim je dugo rukovodio smireni i duhoviti Splićanin dr Sloven Smodlaka. Ali, eto, propust se desio upravo u pripremi prijema Ive Andrića kod Tita, 10. oktobra 1962. godine. Toga dana je šef države predao nobelovcu visoko odlikovanje, Orden Republike sa zlatnim vijencem.

A o kakvom se propustu u stvari radilo? Svi su učesnici prijema blagovremeno obaviješteni. Svi osim glavnog - Ive Andrića. Kad je izjutra toga dana predsjednikov lični sekretar Mlađo Bogunović telefonom pozvao Andrićev stan da upita ima li kakvih problema u vezi sa dolaskom, da li je potrebno da mu se pošalje automobil, ispostavilo se da nečijom omaškom Andrić o prijemu nije ni obaviješten. Iznenađen, zajedno sa suprugom Milicom, spremio se što je brže mogao. Stigli su u Užičku ulicu prije nego što je trebalo. Čim je Tito za to saznao, izašao je da ih pozdravi.Uveo ih je u salon gdje su sačekali Jovana Veselinova, Krste Crvenkovskog, Dobricu Ćosića i Bogdana Crnobrnju.

NAJGLAVNIJE je obavljeno odmah: "Zahvaljujem vam, druže Tito, na ovom odlikovanju koje, primljeno iz vaših ruku, za svakog Jugoslovena predstavlja najveće priznanje", kazao je Andrić. A onda - šampanjac i nazdravljanje. I, naravno, zanimljiv razgovor.

Umjesto o književnosti i Andrićevoj Nobelovoj nagradi, priča je započeta lakom temom - o duvanu i pušenju. Uz anegdotsko pominjanje pijanca koji je dugo živio iako je pio, Andrićev komentar je bio: "Znači, može i jedno i drugo."

- Pronađeno je, kažu, nešto - rekao je Jovan Veselinov - što se doda duvanu i smanji njegovo štetno dejstvo.

- Možda. Ali to onda više nije duvan - mirno će Ivo Andrić.

- Izvolite, zapalite - primakao je Tito Andriću kutiju sa cigaretama.

- Hvala, jednu sam već popušio, i za sada mi je dovoljno... Kad su upitali Voltera zašto je ostavio vino, odgovorio je: "Nisam ja ostavio vino, nego je vino ostavilo mene."

PODUŽI muški razgovor o jednom ljudskom poroku Andrićeva supruga Milica spretno je pomjerila u oblast kulture. Podsjetila je da su nedavno boravili u Grčkoj i Egiptu.

- Da li ste ikada ranije bili u Egiptu? - upitao je Tito.

- Nikada prije - odgovorio je Andrić. - Mislio sam da su Egipćani slabašni ljudi, bolešljivi. A oni su veoma sažan narod.

Spomenici drevne egipatske kulture koje je Tito već ranije dobro upoznao bili su zahvalna tema za razmjenu utisaka.

- Vidjeli ste sigurno hramove i grobnice u Luksoru.

- Jesam. Cio narod je brinuo o tome kako će se njegovi kraljevi osjećati poslije smrti - prepoznatljivim tonom blage ironije kazao je pisac.

- U Egiptu imate na hiljade takvih spomenika. U tome se naročito isticao Ramzes II. Podizao ih je sebi gdje god je stigao...

- Meni su ti spomenici u Egiptu izgledali malo monotono, ličili su jedni na druge - kazao je Andrić.

- Tačno! Takvo je i moje zapažanje. Mnogo istih spomenika, mnoštvo sličnih motiva...

POMENUT je zatim aktuelni projekat spasavanja egipatskih spomenika i šire međunarodne akcije da se prikupe potrebna sredstva. Razmatra se i učešće Jugoslavije.

Po Andrićevom mišljenju, tu je reč o problemu ostataka života. "A ja sam, iako nije lijepo da to kažem kao književnik, protiv ostataka i ne bih za to dao nijednog dinara..."

- Život ima pravo - čula se nečija opaska - da ponešto i zgazi...

- Sve se gazi. I pametnije stvari - nastavlja pisac. Osim toga, i sami imamo toliko drugih potreba. Ne možemo da sačuvamo ni naše spomenike, jer nemamo dovoljno para.

- Pa, i Egipćani - reći će Tito - imaju pred sobom važnijih problema. Da im nije Nila, ne znam šta bi bilo s tim narodom.

- Morao bi se nekud seliti. Prije nego što je islam - podsjetio je Andrić - prodro u Egipat, Nil je bio jedino božanstvo u toj zemlji.

O VREMENU faraona još su neko vrijeme razgovarali, a onda se prešlo na bliži geografski prostor i Andrićevo stvaralaštvo.

- Ako smijem pitati, druže Andriću, na čemu sada radite?

- Pravo da vam kažem, ne bih mogao da govorim na čemu radim, već više o tome na koje se stvari vraćam... Produžavam hroniku o Bosni u XIX vijeku. Sa "Travničkom hronikom" došao sam do 1814. Sada pokušavam da idem dalje, do propasti feudalizma. U Bosni su ga, u stvari, sami Turci uništili. Porta 1850. šalje Omer-pašu Latasa da u njoj uguši ustanak aga i begova koji su se suprotstavili sultanovim reformama. Okrutno postupajući, ovaj je to i uradio. Sa zadovoljstvom je, izgleda, slistio begove koji su u njemu, bez obzira na njegov čin maršala, vidjeli "Vlaha".

- Latas je rođen u Lici... Dobar vojnik, očigledno, bio.

- Dobar! Gdje god bi se oglasili sultanovi odmetnici, slali su Omer-pašu Latasa. Ugušio je, navodno, šesnaest buna... Čudna i vrlo zanimljiva ličnost koja zaokupi čovjeka. Ponekad mi se učini da sam se previše zadržao na njegovom liku. A u literarnom djelu mora se voditi računa o proporcijama...

- Možete li koristiti arhive u Carigradu i drugim turskim gradovima? Oni toga materijala imaju mnogo.

- Imaju, dabome. Ali to ljubomorno čuvaju. Mislim, pošto se radi o XIX vijeku, da u pogledu građe neću imati mnogo teškoća.

- Dosta dokumenata koji se odnose na ove naše prostore - rekao je Krste Crvenkovski - ima i u Kairu.

- Egipćani nemaju - naglašava Andrić - lijepo mišljenje o Turcima. To vrijeme smatraju vrlo rđavim za sebe. Prilikom moje posjete, slijepi egipatski književnik Husein Taha, koji je odavno kandidat za Nobelovu nagradu, rekao mi je, sa dosta saosjećajnosti u glasu: "Da, i vi ste bili pod Turcima?"

- Nezadovoljstvo Egipćana - po mišljenju Tita - razumljivo je. Do dolaska Turaka imali su veliku kulturu. Ovi su ih unazadili.

- Turci su strašno nepovjerljivi. Ne vole da im drugi rove po arhivama.

- To je zato - kazao je Bogdan Crnobrnja - što je njihova istorija u odnosu na nas negativna.

- Ne mora to da bude sasvim tačno - istakao je Andrić, nastojeći da to i objasni. - Turci su u početku svoje vladavine u našim krajevima bili drukčiji. Ali mi ih pamtimo najviše iz njihovog dekadentnog doba. Ne može se reći da je njihov režim kod nas bio suviše nečovječan, iako je svaka okupacija teška. U Turskoj se morao primiti islam. I kad bi to uradio, običan čovjek, pa čak i rob, mogao je u turskoj vojsci postići najveće zvanje. Gdje je to drugdje bilo mogućno? U mnogim zemljama, i dan-danas, na snazi su razna ograničenja. Velikih vezira u Turskoj bilo je iz redova Albanaca, Mađara, Srba, Hrvata, Crnogoraca... Tako visok položaj na Zapadu mogao je dostići samo neko sa visokim porijeklom, pripadnik "plave krvi" i slično...

Pošto je pomenuo da je bio i u jugoslovenskoj parlamentarnoj delegaciji u posjeti Turskoj, Tito je upitao Andrića:

- Da li su vam pričali kako su se Srbi u bici kod Ankare između sultana Bajazita i mongolskog osvajača Timura borili srčanije od Turaka? Borili su se i onda kada su se Turci predavali. Slušao sam to od samog Bajara (Dželala Bajara, bivšeg predsjednika Republike Turske).

- Da, to je poznato, pod vođstvom Stefana Lazarevića...

Bio je to i kraj razgovora, zanimljivog, i prisnog.

SS ODREDI I JANjIČARI

KADA je Andrić rekao da u početku turski režim nije bio rđav, već da mi na njega gledamo iz današnje perspektive, usledila je opaska Dobrice Ćosića da je to najviše zbog janjičara, a nobelovac je odgovario:

- I na Zapadu su vrbovali mlade ljude i činili to isto što i Turci sa janjičarima. Samo na malo blaži način. Šta su bili arditi u

Italiji? Pa i SS odredi u Njemačkoj? Manje-više što i janjičari...

SUTRA: SUSRET SA GLUMCIMA NA VANGI