Pet partizana za jednog Nemca

TOKOM Pulskog festivala, svake godine je ostvarivano u nekom vidu druženje Tita sa filmskim stvaraocima; ili je on dolazio u Arenu, na neku od projekcija, ili su oni odlazili do njega na Brione. Tako je 29. jula 1977. godine Tito primio delegaciju u kojoj su bili France Štiglic, Ljubiša Samardžić, Dušan Vukotić, Božidarka Frajt... U ime Savjeta Festivala jugoslovenskog igranog filma Tita je pozdravio France Štiglic, prenoseći mu čestitke povodom životnih i partijskih jubileja (85-godišnjice rođenja i 40-godišnjice od dolaska na čelo KPJ). "Ujedno vam predajemo", rekao je Štiglic, "našu Zlatnu arenu, kao dragom pokrovitelju, vjernom gledaocu i prijatelju domaćeg filma. Priznanje je skromno, ali je u ovoj našoj djelatnosti i najveće..." Slijedile su informacije ne samo o tekućem Pulskom festivalu, već i o stanju jugoslovenske kinematografije uopšte. Ni ovoga puta nisu izostali osvrti na filmove sa ratnom tematikom, bilo da su već realizovani, bilo da se tek pripremaju.

- S kojim filmom ste otvorili ovogodišnji Festival? - upitao je Tito.

- Sa filmom Dušana Vukotića "Akcija stadion".

- Dobar film, vidio sam ga - kazao je Tito, obraćajući se prisutnom autoru (realizatoru poznate Zagrebačke škole crtanog filma i dobitniku Oskara, 1962).

- Sa ovim filmom pokušao sam da uđem malo u dušu kvislinga, izdajnika, ustaša... Motiv iz 1941, prije napada na Sovjetski Savez. Inače, cijela Evropa je već bila pod hitlerovskom čizmom... Po svom mladalačkom instinktu za pravdu, omladina nije htjela da se razdvaja...

- HAJRUDIN Krvavac - podsjetio je Ljubiša Samardžić - priprema film "Partizanska eskadrila". Iskoristiće autentični tekst vašeg govora prilikom formiranja Ratnog vazduhoplovstva 1942. godine. Ubaciće ga vjerovatno na sam početak. A neki drugovi zamjeraju što nije napravljen film o Ratnoj mornarici.

- Pa snimljen je film "Slavica" - kazao je Tito, i upitao da li glavna glumica u njemu (Irena Kolesar) još igra.

- Kako da ne? - odgovorio je Samardžić - prije osam mjeseci bila je i na televiziji.

- Sada se priprema tekst - rekao je Dušan Vukotić - na temu Visa (na ostrvu Visu, u ljeto 1944, bio je centar Narodnooslobodilačkog pokreta: sjedište Vrhovnog štaba, CK KPJ, AVNOJ-a i drugih visokih tijela - prim. aut). Ali s tim tekstom još nismo zadovoljni.

- U "Večernjim novostima" - Tito će s tim u vezi - izlazio je jedan podlistak o njemačkoj hajci za mnom i pokušajima da me ubiju. I da znate da su podaci o tome tačno dati... Došao je "taj" zaista na Vis kada mene tamo već nije bilo. Mi smo mnogo prije toga imali informaciju da će doći takav i takav, preko organizacije TOT, njemačke kompanije. I samo se čekalo...

TITO je tom prilikom podsjetio na prvu razmjenu zarobljenika sa Nijemcima 1942. po oslobođenju Livna, nakon teških, krvavih borbi u kojima je zarobljena grupa Nijemaca. Glavni je bio izvjesni Hans Ot, inženjer, koji je predložio razmjenu...

- Mi smo ih tada - nastavio je Tito - razmijenili za naše uhapšene u Zagrebu. Tražili smo toga, toga i toga, petnaestak naših ljudi. Oni su tada davali za jednog Nijemca pet naših zatočenika. Kasnije će taj uslov promijeniti...

Tokom četvrte neprijateljske ofanzive, u borbama oko Prozora, zarobljen je štab njemačkog bataljona. Među zarobljenima je bio i jedan major, šef štaba. I još jedan zgodan detalj u prisjećanjima Tita:

- Naš štab (Vrhovni štab - prim. aut) bio je tada na Boračkom jezeru. Taj zarobljeni major jeo je iz jedne posude sa komandantom mog pratećeg bataljona. Ovaj ne zna ni riječ njemačkog, a onaj ne zna naš jezik, pa samo jedan drugom klimaju glavom i jedu. Bilo je interesantno posmatrati ih...

Razmjena zarobljenika postala je ponovo aktuelna. Slijedili su tzv. Martovski razgovori (1943). Po Titovom kazivanju, na sastanak sa Nijemcima išli su Milovan Đilas i Koča Popović (sa njima je bio i Vladimir Velebit - prim. aut). Do sastanka je došlo u Bugojnu (u stvari, u Gornjem Vakufu, kod Bugojna - prim. aut).

- Tada su Nijemci - ispričao je Tito - rekli našima da više ne mogu davati pet naših zarobljenika za jednog Nijemca, nego jednog za jednog...

- Promijenio se "devizni" kurs - u šali će Vukotić.

- Da. I to zato, rekli su "što su vaši borci isto tako dobri kao i naši".

KAD je pomenut film "Užička republika", Tito je i ovom prilikom opisao izlazak iz Užica (29. novembra 1941), ovoga puta sa nešto više detalja:

- Ja sam iz Užica izašao posljednji, kad je već sve bilo van, sa pet drugova, među kojima je bio i Krcun (Slobodan Penezić). Bio je sa nama i onaj Englez (vojni obavještajac Bil Hadson), koji je kasnije otišao Draži. Sa jednog uzvišenja posmatrao sam ulazak Nijemaca u Užice. Pošto sam jednom potpukovniku, Cvetković se zvao, bio izdao naređenje da se putevi u oba pravca, to jest prilazi gradu miniraju, očekivao sam da vidim kako njemački tenkovi lete u vazduh. Ali - ništa od toga. Sabotaža! Ovaj, kome sam to naložio, izvadio je sve upaljače. Bio je četnik.

- Mi dalje, sa automobilom - nastavio je Tito - nismo mogli, pa smo krenuli pješke, prečicom. A avijacija nam visi nad glavom i stalno mitraljira. U jednom trenutku legnemo u neki usjek. Sa svih strana je bila živica. Ležimo na leđima, što nije bilo pametno, jer ovi iz aviona vrlo lijepo mogu da nam vide lica. Dva aviona se okomila na nas i oru li, iz mitraljeza - oru, sve okolo, ali izvan živice.

A ENGLEZ leži do mojih nogu i kaže: "Ovaj ne zna da puca." "Ćuti, bogati", rekoh mu, "bolje je što ne zna." Tu smo bili prikovani, po prilici, tri četvrt sata. Odjednom, ovaj moj radiotelegrafist, Crnogorac je bio, Veljko Dragićević vikne: "Nijemci!" Pogledam kroz žicu, kad ono, na sto koraka iza nas, Nijemci sa mašinkama na gotovs. Slijedili su nas linijom kako su nas avioni pratili. I čas padnu na zemlju, čas ustanu. Bojali su se da i oni ne nastradaju od svojih aviona. A uz to su mislili da mi tu imamo jedinicu. Nisu znali da je pred njima samo nas nekoliko. Tada sam se uvjerio da su Nijemci, ipak, strašivi...

- Odatle smo nastavili - završio je svoju priču Tito - da se povlačimo preko svih onih brda, prema Čajetini. Na Palisad (na Zlatiboru) stigli smo u dva sata noću. Kako sam sjeo, tako sam i zaspao. Drugovi koji su tamo već bili, mislili su da sam ubijen.

NOVA PRIČA ZA FILM

KAD se već razgovor primakao kraju, Ljubiša Samardžić je podsjetio da će se za koji dan (2. avgusta) navršiti deset godina od sličnog neoficijelnog Titovog susreta sa filmskim stvaraocima.

- Ja sam i tada - napomenula je Božidarka Frajt - imala privilegiju da budem ovdje...

- Prije deset godina?

- Da. Vi ste nam brali kruške, Mileni Dravić i meni.

- Pa, kako ste se sačuvali...?

- Trudila sam se da vas ne razočaram.

Nakon ove duhovite opaske sa osmjehom, glumica se brzo uozbiljila, a potom je dodala: - Reći ću vam, druže Tito, da se u tih deset godina desilo strašno mnogo u mome životu. U međuvremenu sam saznala da sam sa Kozare, jedno od te djece iz zatvora. Sada znam svoje pravo prezime. Pronašla sam to baš poslije "Užičke republike" (filma u kojem je imala značajnu ulogu) po logorskom broju.

- Eto, opet, priče za film - zaključio je France Štiglic.