Traganje za novim razlozima za nadu

ŽAN Pol Sartr, francuski filozof i književnik, glavni je predstavnik egzistencijalističkog poimanja čovječije slobode. Potvrdio se kao plodan pisac u svim vidovima literarnog stvaralaštva. Jedan je od najvećih i najbriljantnijih pisaca svoga doba. Tito ga je u Beogradu primio 13. maja 1960. godine. U pratnji Sartra bio je sekretar Saveza književnika Jugoslavije, Aleksandar Vučo, a prijemu je prisustvovao i generalni sekretar predsjednika Republike, Leo Mates.

U žiži interesovanja sovjetske javnosti u tom trenutku bila je Konferencija šefova država četiri velike sile (SAD, SSSR-a, Francuske i Velike Britanije) u Parizu. Konferencija od koje se u tom dobu Hladnog rata mnogo očekivalo, ali koja je iznevjerila nadanja. A i bila je pod sjenkom, malo prije toga oborenog američkog špijunskog aviona na teritoriji Sovjetskog Saveza.

Tito: - Da li ste ranije bili u Jugoslaviji?

Aleksandar Vučo: - Bio je pre četiri godine, ali tada u prolazu. Na putovanju u Grčku, zadržao se samo jedan dan. Tom prilikom vodio je dug razgovor sa našim književnicima sve do polaska voza.

Sartr: - Da, bila je to duga diskusija...

Tito: - (u šali) Sada se u Francuskoj priprema 'velika svadba'.

Sartr: - Da. Velika, ali pomalo i teška 'svadba'.

Tito: - Danas sam pročitao da će Hruščov doći već sutra, čitav dan ranije.

Sartr: - Vjerovatno da bi onemogućio sastanak one druge trojice.

Tito: - ... i da bi ih spriječio da se dogovaraju... To je njegova taktika.

Sartr: - Interesuje me da li vi gledate na ovaj sastanak samo kao na neku partiju pokera ili kao na stvarno ozbiljan događaj.

Tito: - Sadašnja međunarodna situacija i motivi koji su doveli do sastanka u Parizu govore da ga ne bi trebalo tako olako primati.

Sartr: - Svakako. U vezi s posljednjim incidentom oko nadlijetanja sovjetske teritorije, interesuje me da li vi mislite da je obaranje američkog aviona izvršeno specijalno radi Konferencije na vrhu ili je to bilo slučajno, bez veze s ovim međunarodnim događajem. Jer, Rusi su svakako znali i o ranijim američkim nadlijetanjima.

Tito: - Da su to Rusi prije znali, oni to svakako ne bi dozvolili. Uostalom, Rusi dosad nisu srušili samo ovaj američki avion. Doduše, dosad nisu srušili nijedan ovakvog tipa. Ali oborili su već nekoliko američkih aviona.

Sartr: - Učinila bi to i svaka druga vlada.

Tito: - Inače, ako ovaj incident postane jedna od glavnih tema razgovora na sastanku u Parizu, onda se može očekivati da će uzeti mnogo vremena. Jer, sigurno je da će i Ajzenhauer donijeti dosije s ruskim pokušajima špijunaže u Americi...

Tito: -... Samo, taj 'slučaj' će svakako otežati rad Konferencije u Parizu. Na ovom sastanku predstavnika velikih sila biće dosta natezanja i smanjene su moćnosti da se neka pitanja riješe u konstruktivnom duhu.

Sartr: - Treba se plašiti da na Konferenciji neće doći do rezultata s obzirom na ovu atmosferu.

Tito: - Na Konferenciji bi moralo doći do kakvih-takvih rezultata. Inače, kakva je sada atmosfera, u protivnom bićemo u vrlo teškoj situaciji, u situaciji koja se nalazi na ivici rata.

Sartr: - I ja mislim da je tako, i da će Konferencija, bez obzira na to što će njeni rezultati biti ograničeni, ipak otvoriti mogućnost da se dalje radi na poboljšanju situacije.

Tito: - Moraće se ostaviti otvorena vrata za dalje razgovore. To je, uostalom, u interesu i Rusa i Amerikanaca. Za Hruščova je to važno i iz unutrašnjih razloga, da mu ne bi rekli da je gajio iluzije u pogledu pregovora sa Zapadom. A Amerikanci će zbog ove bruke nastojati da poprave situaciju i da dođe bar do nekog sporazuma. Hruščov ne može biti zahvalan Ajzenhaueru, koji mu je svojom izjavom otežao unutrašnju situaciju, a naročito kod Kineza i onih ljudi koji nisu za popuštanje i sporazumevanje sa Zapadom. Hruščov je za ovo, takoreći, založio sav svoj prestiž. Svuda je pričao da je Ajzenhauer za sporazum i mir, a ovaj ga je sad demantovao izjavom u kojoj je rekao da je nadlijetanje sovjetske teritorije bilo potrebno.

Sartr: - Bez obzira na Ajzenhauerovu izjavu, smatram da se tu pretežno radi o politici Pentagona.

Tito: - I ja mislim da je Ajzenhauer ovu ispravku učinio pod pritiskom Pentagona. Jer, u prvoj izjavi je rekao da on nije znao za ova nadlijetanja.

Sartr: - Očigledno je da za Amerikance nije dobro ni jedno ni drugo - ni priznati da nisu znali, ni priznati da su znali. Zanimljiva je i izjava Kenedija, demokratskog kandidata o ovom događaju.

Tito: - Znači da će se i na ovom pitanju voditi izborna trka između republikanaca i demokrata u SAD...

Sartr: - Prelazim sada na temu koja mi je bliska. Hteo bih da znam kako vi gledate na odnos intelektualnog radnika, na primer pisca, i društva, kako gledate na njegovu odgovornost i prava.

Tito: - Pa, gledam na to isto kao što gledam i na obaveze ostalih članova zajednice. Svi ljudi imaju obaveze prema društvu. I među piscima ima pojedinaca koji svoje obaveze ispunjavaju odlično, ali i drugih sa slabijim doprinosom. Ne može se uopšteno odgovoriti na ovo pitanje. Moram pritom da podvučem da smo srećni što su intelektualci, intelektualni svijet u cjelini, u ogromnoj većini za socijalistički pravac razvitka. Druga stvar su lična gledišta o pojedinim pitanjima...

Aleksandar Vučo: - Imali smo sreću što je i naša inteligencija između dva rata uglavnom bila napredna. U njenim redovima bilo je vrlo malo reakcionara.

Tito: - Veći dio ovih posljednjih, malobrojnih bio je takav samo radi svoje egzistencije.

Sartr: - U kapitalističkoj zemlji dužnost je pisca da se opire onome što je negativno. Interesuje me šta u socijalističkim zemljama treba da okupira pisce koji su solidarni s onim što se radi u njihovim zemljama...

Tito: - Kad stvari u našem socijalističkom društvenom razvitku ne bi išle kako treba, kad bi dolazilo do stagnacije ili kad bismo loše radili, jasno je da pisci ne bi bili uz nas već bi nas kritikovali. To sada nije slučaj. I to zato što se u našoj zemlji primjećuje neprekidan progres...

U inostranstvu, više zlonamjerno, upoređuju visine plata naših radnika sa platama u nekim drugim zemljama. Ali u tim poređenjima se ne kaže da plate nisu jedina primanja naših radnika, da oni pored redovnih plata primaju godišnje još dvije, ponegdje i do četiri plate, da naši radnici imaju plaćeni godišnji dopust od mjesec dana, zatim povlastice u pogledu ishrane, razna socijalna davanja itd. Mi trošimo ogromna sredstva, oko 250 milijardi dinara godišnje, na socijalna davanja... I ljudi vide perspektivu. Svi osjećaju da niko nije napušten, da se zajednica brine o svima... Penzije su dobili i žandarmi koji su nas tukli...

P. S.

Dok sam čitao ovaj dijalog Tita i Sartra, vođen prije pola vijeka, u sjećanju je oživjela jedna rečenica iz Sartrove drame "Prljave ruke": "Suzbijam očaj i tražim nove razloge za nadu."

SUTRA: TITO JE VOLEO KAUBOJSKE FILMOVE