Tito je voleo kaubojske filmove

NE sjećam se kako je došlo do posjete filmskog producenta Karla Pontija i njegove supruge, glumice Sofije Loren, Brionima 22. juna 1969. godine. Poznati italijanski bračni par boravio je prethodno u Crnoj Gori, na Svetom Stefanu. Vjerovatno je neko od crnogorskih zvaničnika prenio njihovu želju da se sretnu sa jugoslovenskim predsjednikom i njegovom suprugom. Nebitno je, uostalom, kako je do posjete došlo. U mojim zapisima je sačuvano kako je ona protekla. Višesatna laka konverzacija za domaćine je bila zanimljiva i relaksirajuća, a za goste, kako će Karlo Ponti lično izjaviti - jedan od njihovih najsrećnijih dana u životu.

Boravak Pontijevih proticao je na Vangi. Junski dan, sunčan, umjereno topao. Laki maestral sa otvorenog mora kao da je bio doziran - samo toliko da se osjeti blizina lovora i ruzmarina.

Razgovor je, uz dobro vino, potekao mirno, neusiljeno. Uglavnom o umjetnosti i umjetnicima, ali potom - i o politici i državnicima. Mogao se steći utisak, posmatrajući sa strane, da je to susret davnašnjih poznanika.

- Skoknite u "biblioteku" - rekao je Tito konobaru - i donesite nam vino iz 1933. godine.

Na to će Sofija: "Počinjemo sa 1933. i dok stignemo do 1969. ko zna šta će sa nama biti?"

PRVA tema, naravno - film i glumci.

Tito napominje da rado gleda filmove, bezmalo svake večeri. To je, kaže, i dobro i loše. Loše, zato što odgleda i dosta slabih filmova.

- Nekada se naljutim i odem...

- To činim i ja - brzo će Karlo Ponti. - Samo ja ne odem, već zaspim. Ništa ne uspava tako dobro kao rđav film.

- Jeste, Tito ode - prijekorno će njegova supruga - a sutradan mene pita kako se završilo.

- Privlače me akcioni filmovi - naglašava Tito. - Rado gledam i kaubojske, iako u njima ima dosta šablona; na početku se već zna kakav će biti kraj. Ali mene to odmori. Mnogo sam volio Garija Kupera, posebno u njegovim ulogama romantičnih heroja. Humanost zrači iz svake njegove uloge.

- To je najbolji glumac svih vremena - kazao je Karlo Ponti.

- Umro je i Robert Tejlor; i njega sam volio. Sviđala mi se i Vivijen Li. Ni ona nije više među živima. Sa suprugom je svojevremeno gostovala u Beogradu... Ni među glumicama nisu "zvijezde" koje se proglase, već koje zbilja sijaju.

RAD na jugoslovenskom filmu "Neretva" reditelja Veljka Bulajića upravo je privođen kraju. Ocjena Karla Pontija, pošto je već imao priliku da ga vidi u nedovršenoj verziji, bila je pozitivna.

- Bulajić je - kazao je naglašeno - dobar reditelj.

I Tito je bio mišljenja da će se "Neretva" rado gledati. Dobro je i što su angažovani poznati glumci iz drugih zemalja. Niko ne bi prikazao njemačkog vojnika sa onim njihovim prepoznatljivim drilom uspješnije od pripadnika toga naroda. A taj mladi Hardi Kriger zaista je dobar.

- Kojem vi glumcu - upitala je Jovanka Broz Karla Pontija - sada predviđate najbolju budućnost?

- Pa, Sofiji Loren? - brzo će Tito, čiju su opasku prisutni veselo propratili...

U NASTAVKU razgovora o filmu, pomenut je i "Rat i mir", snimljen po istoimenom Tolstojevom djelu.

- Meni se dopala italijanska verzija - rekao je Tito. - Film je dosta dinamičan.

- Jeste li gledali rusku verziju? - upitao je Karlo Ponti. - Ona traje devet časova.

- Jesam. I to u kremaljskoj dvorani, u Moskvi.

- Ja nisam imao strpljenja da ga odgledam do kraja. Ni nakon tri časa Nataša Rostova još se nije bila pojavila.

- Meni se svidjela i ruska verzija.

- Ali to je deskripcija - uporan je u kritici bio Karlo Ponti - preslikavanje literature. Pola sata gledaš samo zimske pejzaže. Nema dinamike. A tu, onda, nema ni dobrog filma.

- Samo, te su slike upečatljive - uzvratio je Tito. - I likovi su dati vjerno...

- Ja, inače - nastavio je Tito - ne volim u umjetnosti previše filozofije, suviše psihologiziranja u filmu, da se nagađa i pogađa...

PO OCJENI Karla Pontija jedan od najboljih filmova je "Doktor Živago", čiji je on bio producent.

- To je remek-djelo - naglasio je Ponti. - U Rimu sam čestitao autoru u prisustvu sovjetskog ambasadora. U tome filmu ima dosta filozofije.

Priča se sa filmskog preselila na slikarsko platno...

- Ja ne volim apstraktno slikarstvo - Tito će svome sagovorniku. - Ne dopada mi se taj prekid sa realnošću. Nisam protiv modernog izraza, ali mora postojati objekt, da većina bude u mogućnosti da to shvati, a ne samo najuži krug.

- Samo, ne može se to slikarstvo olako napadati - nastavio je Tito - kao što je to, na primjer, činio Nikita Hruščov. Prilikom moje posete SSSR-u 1962, na jednom prijemu u Kijevu, on se tako grubo obrušio na ovo slikarstvo da sam se osjetio neugodno. I morao sam mu se suprotstaviti. Rekao sam mu da se ne bi trebalo na takav način odnositi prema jednom umjetničkom izrazu, ma koliko nečijem osjećanju i poimanju bio stran. Neka vrijeme pokaže da li će biti samo privremen ili pak u dužem vremenu dominantan...

MIJENjAJU se, svakako, vremena a sa njima i ukusi, kako u slikarstvu, tako i u muzici, literaturi...

- Sa džezom u nas - rekao je Tito - ja sam u početku bio veoma nezadovoljan. Sada imam utisak da se malo popravio.

- Možda ste se vi približili džezu - sa osmjehom će Karlo Ponti. - Stvar može i da se obrne...

- A, ne! Ne varam se u tome. Danas se u nas sluša bolji džez.

Pred ručak, Tito i Sofija Loren su razmijenili iskustva u kulinarskom umijeću ali konkretno, u samoj kuhinji. Tito je pokazao kako se spravljaju njegove omiljene zagorske štrukle, što je još kao dijete naučio od majke. A što se rano nauči i zavoli, to se i upamti. Sofija Loren se "revanširala" vještinom pripremanja italijanskih špageta.

Jelovnik na ručku, uz ribu brancin i jarebice sa garnirungom, obogaćen je i pomenutim specijalitetima.