Dobrodušni sluga otadžbine

Dragoljub Gagričić

31. 08. 2018. u 17:45

Petar Bojović nadživeo je svoje životno čedo Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Stari vojvoda, zavetovan da služi svojoj otadžbini, zapalio joj je upokojnu sveću i ispratio je u prošlost

Добродушни слуга отаџбине

Spomenik vojvodi Bojoviću u Novoj Varoši visok 2,7 metara / Foto Iz kataloga Narodnog muzeja iz Čačka

VOJNIČKI poziv za vojvodu Bojovića bio je zaveštanje vojsci i postao je simbol istinske odanosti otadžbini i narodu. Odgovoran prema srpskom barjaku, epoletama na svojim ramenima, ordenju na grudima, odgovoran pred svakim redovom u svojim jedinicama, najzad - u svakoj odluci vođen vojničkim znanjem i oficirskom čašću.

Bojović u ratovima nije žalio svoj život, a u miru nije gledao na karijeru i počasti. Nepotkupljiv, častan, spremno plaća cenu svojih stavova posle Velikog rata; još za života biva skrajnut, gotovo zaboravljen...

Vojvoda Bojović je dobio 25 srpskih i 16 odlikovanja evropskih država. Petostruki je nosilac Karađorđeve zvezde, najvećeg ratnog odlikovanja. Grudi su mu krasili i Orden belog orla sa mačevima I reda, Orden belog orla III, IV i V reda, Orden jugoslovenske krune I reda, Takovski krst III, IV i V reda, Orden Svetog Save III reda, dok je Zlatnom medaljom za hrabrost odlikovan dva puta. Ovim priznanjima preba dodati i ratne spomenice.

Među stranim priznanjima za ratne zasluge su pet francuskih ordena Legije časti, italijanski Orden Svetog Mauricija i Svetog Lazara I reda, engleski Orden Svetog Mihaila i Svetog Đorđa, dva grčka ordena Svetog Spasitelja, bugarski Orden za vojne zasluge i Svetog Aleksandra, ruski Orden Svetog Vladimira, austrougarski Orden Franca Jozefa...

U ZBIRCI njegovih ordena u čačanskom Narodnom muzeju nedostaje šest odličja, a četiri ordena su nekompletna. To su pre svega odličja koja su mu dodelili vladari iz dinastije Obrenović.

Enigma ove zbirke rešena je tek krajem 2015. godine. Neprocenjivu kolekciju od 26 odličja sa poveljama najmlađeg srpskog vojvode, za koja se verovalo da je izgubljena, Beograđanin Kosta Rakić (94) darovao je predsedniku Republike Srbije.

- Tajnu sam čuvao 56 godina, otkad mi je poslednji vojvodin sin Dobrosav zaveštao dragocenosti svog oca, da ih sačuvam i da,pre svega, ne dozvolim da dopadnu komunističkoj vlasti - rekao je Rakić, posle svečane predaje znamenja predsedniku Tomislavu Nikoliću i otvaranja izložbe "Vojvoda Petar Bojović - znamenja slave i časti", 15. septembra 2016. u sali Predsedništva.

Detalje velike porodične tajne o zavetu Kosta Rakić, pravnik i novinar, otkrio je "Večernjim novostima", podsećajući da su jaka veza i prijateljstvo sa porodicom vojvode Bojovića počeli gotovo pre devet decenija.

- Upoznao sam vojvodu Bojovića kao desetogodišnji dečak, 1932. godine. Bio je uveliko u penziji i živeo tiho, u kući u Trnskoj 28, sa suprugom Milenom, sinovima Božidarom i Dobrosavom i ćerkama Jelicom i Radom. Moj otac Nikola Rakić, inače kasacioni sudija Vrhovnog suda i mlađi vojvodin sin Dobrosav bili su najbolji prijatelji. Čika Dobrosav mi je bio kao drugi otac..." - pričao je reporterima našeg lista vremešni Kosta Rakić.

Na molbu Dobrosava, koji je robijao deset godina u Sremskoj Mitrovici i to najduže u samici, tročlana porodica Rakić prešla je iz stana u Ulici Strahinjića bana u Trnsku da bi brinula o njemu. Nekoliko godina kasnije, porodici Rakić data je u amanet kutija sa vojvodinim dragocenostima da ih čuva, a sklopljen je i ugovor o doživotnom izdržavanju.

"Jedno vreme, ordenje sam držao zazidane u zidu kuće, da bi ih poslednjih 35 godina čuvao moj sin Nikola. Ni ja čak ne znam gde je bio sef, ali sada smo svi odahnuli, a veliki srpski general je konačno izašao iz zaborava. Veliki teret i dug prema vojvodi skinut mi je sa duše, kada sam konačno ispunio amanet njihove porodice i predao srpskom narodu vojvodina odličja, koja sam čuvao 56 godina" - kazivao je na kraju ispovesti Kosta Rakić.

U posleratnom duhovnom i moralnom krahu, u vreme "kratke pameti" i ideološke ostrašćenosti, kada su se iz pamćenja generacija potiskivala bitna obeležja nacionalnog identiteta, kada su se sužavali i trovali izvori naše istorijske svesti i time pokušavao preseći koren našeg nacionalnog bića - zaboravljalo se na časne pretke, pa i na takve zaslužne ljude kao što je bio vojvoda Bojović. Na putevima beznađa vreme zaborava je baš najduže prekrivalo delo znamenitog Starovlašanina.

Tek 1989. godine Društvo za negovanje tradicija oslobodilačkih ratova Srbije do 1918. godine postavilo je spomen-bistu na grob Bojovića, a nešto kasnije i nedaleko od Kalenić pijace. Beogradskom Donjegradskom bulevaru vraćeno je ime Bojovića, koje je dobio 15. maja 1936. godine. Poprsja su stigla i na Cer, pa u Niš, a imenom slavnog vojskovođe počele su se dičiti ulice u pojedinim gradovima Srbije.

Zanemaren i zaboravljen, Bojović je godinama bio jedini iz slavnog kvarteta srpskih vojskovođa kome se rodni kraj, a ni država, dugo nisu odužili trajnim belegom. Iako je vojničkim umećem i ličnom čašću vojvoda Petar Bojović za života podigao najlepši spomenik u srpskom rodu, akcija povratka u zavičaj i podizanja belega u Novoj Varoši trajala je - devet godina?!

Na velikoj narodnoj svetkovini, na Vidovdan 1997. godine, spomenik vojskovođi, delo vajara Miodraga Živkovića, profesora beogradskog Fakulteta primenjenih umetnosti, otkrio je prof. dr Ratko Marković, potpredsednik Vlade Srbije. U nadahnutoj besedi, uz podsećanje na životni i ratnički put, osvrnuo se i na vetrove u Raškoj oblasti i pokušaje prekrajanja karata.

- Bilo bi krajnje licemerno da se jednom gorostasu rodoljublja, kakav je bio vojvoda Bojović, danas u njegovom zavičaju podiže spomenik, a da se sutra u tom istom njegovom zavičaju ili na teritoriji koju je oslobodila njegova Prva armija pregovara o stvaranju nekakve teritorijalne autonomije.

Podsećajući na tragičnu sudbinu i kralja, i otadžbine, i vojske i vojvode Bojovića, Božidar M. Jovović navodi u šta se izrodila velika zamisao o stvaranju države Južnih Slovena:

- Poslednji srpski vojvoda nadživeo je svoje životno čedo. Njegovi politički očevi nisu bili svjedoci tragičnog kraja njihove nepromišnjene politike. Na vojvodu Bojovića kao da je pala kazna za odgovornost svih njih, koji su stvarali umišljenu i pravnu veličinu, koja se neprestano urušavala, već od samog početka života. Stari vojvoda, kao dobrodušni sluga otadžbine, zapalio joj je upokojnu sveću, ispratio je u prošlost.

Negde u poznim godinama, kažu, govorio je vojvoda Petar Bojović:

- Moj život, to su naši ratovi...



Pratite nas i putem iOS i android aplikacije