Prevrtljivost Stjepana Radića

HRVATSKA seljačka stranka je, pod vođstvom okretnog i za balkansku politiku najtalentovanijeg Stjepana Radića, do 1925. uspela da bude zastava svih kriza i državnih neuspeha. Posle njegovog pokušaja da u saradnji sa italijanskom vojskom 1919. izazove otpor proklamovanju jugoslovenskog jedinstva i zabrani rada posle donošenja "Obznane", on je pokušavao da se uključi u jedan krug koji se skuplja oko bivšeg generala Stjepana Sarkotića u Beču. Kolebljiv i nepouzdan za saradnju sa srpskim strankama, on se tako ponašao i prema ovom svom austrijskom savezniku. U tim ranim godinama, glavni saveznik je bio krug oko Sitona Votsona u Londonu.

Nije jednostavno zaključiti za kakve se ciljeve borio vođa Hrvatskog seljačkog pokreta. On je, bez sumnje, bio vešt političar, uvek u okviru moralne delatnosti pacifističkog karaktera, zbog kojeg su i propadali svi povremeni planovi o revoluciji. Izuzetno obrazovan na francuskim izvorima, plodan pisac i neumorni govornik, on na srpskoj strani nije imao sebi ravnog političara. Kao ličnost i intelektualac, impresionirao je kralja Aleksandra posle pomirenja. Za one koji nisu bili u stanju da shvate naglo menjanje programskih i konačnih ciljeva, on je izgledao balkanski prevrtljiv i prosečan intelektualac vaspitan u dogmi o misiji hrvatskog naroda da na granici sa Istokom čuva tu svetu granicu.

U PREDAVANjU koje decembra 1923. drži u Londonu, on veli da je Zagreb evropski grad, koji se "može upoređivati sa najvećim središtima evropske civilizacije, jer je za poslednjih sedam stoleća bio glava i srce cele civilizovane nacije". Beograd je, jednako kao i Bukurešt, pod kontrolom tajnih vojnih društava i bojara. "Čak i Atina sve više hrli prema Levantu", između "ove dve politike, zapadnog humanizma i istočnog despotizma". Rešenje bi bilo da se stvori neki savez između Austrije i Jugoslavije, "kako bi kraljevstvo postalo federacija svojih slobodnih naroda. Ako se to ne dogodi, onda treba naći sredstvo koje će Hrvatskoj dati pravo samoopredeljenja i ekonomsku uniju sa Republikom Austrijom".

Radić je u decembru 1923. bio u Beču sa britanskim pasošem. Jednom jugoslovenskom novinaru je saopštio želju da se sporazume sa srpskim političarima oko autonomne Hrvatske, sa posebnim saborom i banom. Arnold Zupan je našao procene austrijske policije da je u martu 1924. Radić prekinuo veze sa separatističkim krugom Stjepana Sarkotića i počeo kontakte sa srpskim političarima.

SARKOTIĆ je 1925. objavio knjižicu o "Radićevom izdajstvu"u pokušaju da se Hrvatska veže za sovjetsku politiku, Radić je posetio Moskvu i svoju stranku uključio u Seljačku internacionalu. U Moskvi je izložio projekat Balkanske federacije, u kojoj bi Srbija držala Vojvodinu, Bosnu i Makedoniju prema ugovoru 1912, uvećana Bugarska, Hrvatska koja bi prepustila zapadnu Bosnu za Srem i Slavoniju i Crna Gora sa Hercegovinom, a možda i bivšim Skadarskim vilajetom.

Ta nova balkanska država bi sklopila vojni savez, i ušla "u uski savez sa Sovjetskom Republikom". Buduća naučna istraživanja će ispitati kakva je drama stajala iza ovog Radićevog napuštanja republikanskog ideala, hrvatskog radikalizma oko generala Sarkotića u Beču i sovjetskog komunizma i prihvatanja srpskog kralja.

RADIĆ je od svoje stranke tada stvorio jedan odlučujući faktor održanja države. Krleža mu se rugao kako će se seljački "Stipica" znojiti na dvorskim balovima, nevešt pod frakom u plesu sa mladim princezama.

Kako srpski radikali 1925. nisu uspeli da stvore stabilnu koaliciju, kralj se opredelio da Radiću da mandat za krpljenje neke vlade. To je bilo kratkog daha, a izbori 1927. nisu pronašli magično rešenje ujedinjenja. Sam Radić je predlagao kralju Aleksandru da proglasi diktaturu, smiri partijske strasti i privremeno uvede zatišje u kome bi se našlo jedno pravilo za rešenje hrvatskih zahteva.

DRŽAVA se, umesto parlamentarne demokratije, pretvorila u parlamentarnu anarhiju, ali je još uvek postojala i mogla da funkcioniše i tako. Kriza je udarila kada je delegat Radikalne stranke Puniša Račić u jednoj burnoj parlamentarnoj debati sa govornice ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka i teško ranio Stjepana Radića. Račić je bio srpski unitarista, pre 1914. od kralja Nikole kažnjavan na smrt, na Solunskom procesu 1917. bio svedok optužbe, a u krizi pred 1929. govorio o potrebi pretvaranja Jugoslavije u Veliku Srbiju.

Pokušaji (hrvatski istoričar Zvonimir Kulundžić) da se iza ovog ubistva otkriju prsti samog kralja Aleksandra od nauke nisu prihvaćeni. Bio je jedan od najmanje milion balkanskih nacionalnih neurotika, vazda spremnih da umru za svoj narod.

BESMISLENO krvoproliće u Skupštini 20. juna 1928, više je nanelo štete jugoslovenskoj državi, nego obezglavljenoj Hrvatskoj seljačkoj stranci. Događaj je izazvao vidljive i nevidljive promene na obe strane - i u držanju Hrvatske seljačke stranke i u jugoslovenskoj državi. Ležeći na samrtnoj postelji, Stjepan Radić je napravio istorijski zaokret koji je postao značajan beočug u razaranju jugoslovenske države 1941. godine.

Italijanski službeni predstavnici iz Zagreba su već 24. jula 1928. izvestili Musolinija o sastanku koji je Radić održao sa vođom radikalnog krila hrvatskih nacionalista Antom Pavelićem. Tom prilikom Radić mu je rekao da "ćemo mi potražiti načina da dobijemo priznanje nezavisne države, a što se tiče Italijana, ja ću se potruditi da nađem neki sporazum. U tome smislu ja zadužujem vas". Neposredno obaveštavani o ovim unutrašnjim dogovorima vođa hrvatske opozicije, u Rimu su zaključivali da je Radić dao mandat da se buduća nezavisna Hrvatska stavi pod pokroviteljstvo Italije.

IAKO je ova Radićeva odluka bila u skladu sa njegovim političkim principom da uspevaju samo oni politički pokreti koji se na vreme pomire sa svojim protivnicima, ta je promena imala dublji koren. Radić je 1918. sarađivao sa pesnikom D`Anuncijem u uspostavljanju prve fašističke države u Rijeci.

Nakon promena u fašističkom pokretu posle 1927, kada se uvodi "Povelja rada" i celi niz socijalnog osiguranja po modelu enciklike Rerum novarum iz 1891, italijanski fašizam vrši pozitivan uticaj na evoluciju svih katoličkih pokreta srednje Evrope. Atentat na hrvatsko vođstvo 1928, bio je samo zadnji podsticaj da se i ono konačno uključi u tu plimu širokih razmera.

(SUTRA: VIDLjIV PROGRES U "VREME KRALjA ACE")