Verski fanatizam jači od logike

Milorad Ekmečić

19. 12. 2018. u 18:11

Osnivanjem Hrvatske banovine zemlja je bila destabilizovana. Na njenim područjima, sa mešanim srpskim i hrvatskim stanovništvom, počeli su sukobi koji su bili uvod u građanski rat

Верски фанатизам јачи од логике

Slobodan Jovanović, Foto Dokumentacija "Novosti" i foto-arhiv "Borba"

USPOSTAVLjANjE Hrvatske autonomne banovine nije rešilo unutrašnju krizu u jugoslovenskom društvu. Političke stranke su ojačavale svoje partijske vojske. Nasuprot hrvatskoj Seljačkoj straži, Srbi su u Lici stvorili svoju Srpsku stražu, sa šajkačom kao obeležjem. "Čista katolička akcija" pod vođstvom nadbiskupa Stepinca vodila je kolo u hrvatskom narodu, a ne više Hrvatska seljačka stranka. Sporazumom o banovini 1939. ona je prestala da postoji kao vodeća politička snaga u hrvatskom društvu.

U srpskoj istorijskoj nauci, dobrim delom i ostaloj, postoji ubeđenje da je vođa te stranke, i ona sama, bio prelazni faktor ka stvaranju nezavisne države, posle okupacije Jugoslavije u aprilu 1941. Njeni funkcioneri su se ipak, od 1936, žalili da gube podršku u narodu i da je masu počela da preuzima tajna ustaška organizacija. Možda bi bliže istini bila ocena da je Hrvatska seljačka stranka, sporazumom o autonomnoj banovini, prestala da deluje na separatističkom programu i pretvorila se u parlamentarnu stranku, kakve su stranke hrišćanske demokratije u zapadnoevropskim zemljama. Ta stranka je u hrvatskoj istoriji sporazumom 1939. doživela svoj istorijski poraz.

CELA Jugoslavija je time bila destabilizovana. Na područjima Dalmacije, Hercegovine, Hrvatske i Slavonije, sa mešanim srpskim i hrvatskim stanovništvom počeli su sukobi koji su očevicima izgledali kao uvod u građanski rat. Hrvatsku stranu je vodio ustaški pokret. Pred sam rat 1941. došlo je do oružanog sukoba u selima kod Nevesinja i Imotskog. Ustaški povratnik Mile Budak je u Zagrebu pokrenuo ustaški list "Hrvatski narod", po naslovu, ideologiji i opremi identičan Musolinijevom listu u Rimu. Sve kulturne ustanove su, na prvom mestu Maticu hrvatsku, preuzeli ustaški kandidati.

Jedna od žrtava sporazuma Cvetković-Maček bio je i muslimanski pokret Mehmeda Spahe. To je bilo prvi, ali i jedini put da je muslimanska inteligencija pokušala da sama izgrađuje svoj etnički identitet u okviru naroda u kome je ta verska zajednica nastala. U njoj je vodeću ulogu tek preuzimala nova inteligencija, stasala u jugoslovenskim školskim i kulturnim ustanovama.

NjEN cvet je prošao kroz muslimanski studentski dom "Gajret " u Beogradu. Ti mladići su još u univerzitetskim predavaonicama ostavili lep trag o svom postojanju. Bila je to prva velika generacija bosanskih muslimana vaspitana u standardima evropske kulture. Kad se kasnije uokviri ta grupa, u njoj je Meša Selimović nosio barjak, braća Humo, pesnici, Hasan Brkić, pravnik, Nijaz Dizdarević, Nedim Filipović, kasnije priznati naučnici, u orijentalnim studijama i jugoslovenskoj diplomatiji predstavljali su generaciju koja je bosanske muslimane uključivala u jugoslovensku i evropsku zajednicu.

Bilo je prerano da se ta smena generacija obavi. U to isto vreme, njihov glavni neprijatelj je grupa u organizaciji "El Hidaje" i lista "Svoj svome".

VODE ih teolozi obrazovani u središtu islamskih teoloških studija u glavnoj mošeji Kaira. Bilo je to jezgro izrazito antisemitski i pronacistički nastrojeno. Iz njega će se, pred sam rat 1941, roditi pokret Mladi muslimani, koji će se većim uspehom od svojih jugoslovenski orijentisanih partnera pokušavati da stvara temelje bosanske muslimanske posebnosti, izvan jugoslovenske tradicije.

Nekada velika partija Mehmeda Spahe, jugoslovenska muslimanska organizacija, posle smrti svog vođe, pod upravom Džafera Kulenovića okrenula je muslimanski brod u hrvatske separatističke vode, odatle u fašističku državu, pa dalje u ružno kompromitovanje i zaborav. Većina muslimanskog stanovništva se, kao svaka nezaštićena verska manjina, okretala prema pobedniku, ali i zbog veoma tanke svesti u običnom narodu o slovenskom identitetu.

KAO odgovor na slom pokreta i partija koje su nakon 1918. pokušavale da stvore jugoslovensko jedinstvo bez unutrašnjih verskih podela, srpski intelektualci su se okupili oko najistaknutijeg - Slobodana Jovanovića. Tada najglasnije srpsko pero, on je pokušao da zaustavi srpsko propadanje na jednoj realnoj crti. Jasno je video i pisao da je jugoslovenska unitarna država propala zbog toga što je Srbija u ratovima do 1918. izgubila svoju snagu, na prvom mestu izgubila najvitalniju generaciju u svojoj istoriji.

"Brojno upropašćena, natprirodnim naporima iscrpljena, Srbija je morala da predahne. I, sve zlo posleratno nije od njena prisustva, a kamoli od neke tobožnje hegemonije, nego baš otuda što u našem posleratnom javnom životu Srbije nije bilo. Bez njene mudrosti i širokogrudosti, njene slobode i dalekovidosti, teško se moglo zamisliti da će biti drukčije."

KNjIŽEVNIKU Jovanoviću Stoimiroviću Slobodan Jovanović veli u februaru 1939: "Mi treba da umanjimo svoju srpsku zonu pa da je utvrdimo, tj. da postupimo kao knez Miloš kad je vratio svu srpsku akciju u granice Beogradskog pašaluka. Inače ćemo se istrošiti u borbi sa Hrvatima i doći u težak položaj. Ja, na primer, smatram da je Makedonija već izgubljena." Video je da iza jugoslovenskih katolika "stoji jedan laboratorij ideja, koji se zove Vatikan".

Kad se formirao Srpski kulturni klub 1937, njegov osnovni zadatak je bio da formuliše neki nacionalni program za budućnost. On je imao glasilo "Srpski glas", ali je najznačajnija aktivnost obavljana u predavanjima istaknutih intelektualaca sa tribine kluba. Pogrešno je ocenjivati, na način kako je to uradila posleratna politika, koja je u tom jezgru videla središte velikosrpske zavere.

NEKA predavanja jesu bila velikosrpska, ali je sam Slobodan Jovanović držao predavanje i u njemu izrazio uverenje da Hrvati neće srušiti jugoslovensku državu, jer imaju odveć dugu obalu, koju će im velike sile oteti. Da su se Hrvati ponašali po nekoj logici, a ne po verskom fanatizmu koji joj je suprotan, verovatno bi sve tako bilo.

Konačni projekat za rešenje srpskog nacionalnog pitanja je počeo oko rasprava o "Srpskim zemljama" 24. novembra 1939. Bio je pripremljen i jedan nacrt uredbe o "Srpskim zemljama" 1940. Prestonica je predviđana u Skoplju, u sastav te autonomne države u jugoslovenskim okvirima bi ulazilo sve izvan granice Banovine Hrvatske. Ta bi autonomna država imala kralja i Sabor, kao zakonodavna tela. Bivše banovine bi se pretvorile u oblasti, sa posebnim skupštinama i "velikim županima". Sve je ostalo na nacrtu i papirima, a zvanična politika svih vlada od toga vremena do 1992. smatrala je da je taj klub učinio više štete jugoslovenskom jedinstvu nego hrvatski separatizam.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije