Zapečaćena sudbina Srbije

Milorad Ekmečić

22. 12. 2018. u 19:03

I da mase ljudi na beogradskim ulicama nisu proključale sa uzvicima "Bolje grob nego rob" Jugoslavija bi bila rasparčana. Jedno od rešenja za Srbiju bila je nezavisnost, po statusu Slovačke

Запечаћена судбина Србије

Cvetković i Rebentrop potpisuju pristup Trojnom paktu / Foto Dokumentacija "Novosti" i foto-arhiv "Borba"

PRIPREMAJUĆI napad na Sovjetski Savez, nemačka vlada je nastojala da strateški gospodari Balkanom. U tom smislu su njene trupe ušle u Rumuniju krajem oktobra 1940. Mađarska je pristupila velikom savezu Nemačke, Italije i Japana (Trojni pakt) 20. novembra 1940, tri dana pre Rumunije, a Bugarska 1. marta 1941. Ova žurba je izazvala paničnu reakciju jugoslovenskog političkog vođstva, koje je kasnilo u pregovorima sa Sovjetskim Savezom, a strahovalo se da se vojnička pomoć može očekivati samo od britanskog ekspedicionog korpusa u Grčkoj. Nekoliko britanskih divizija je došlo u severnu Grčku, ali dalje na jugu od jugoslovenske granice, u vreme kad su Nemci u Bugarskoj već imali 350.000 vojnika.

Jugoslovenska vojska i vlada su vodile suprotnu politiku. Vlada je slala pomoć grčkim snagama, a vojska - preko ministra vojnog Milana Nedića - predlagala pristupanje Trojnom paktu i pripajanje Soluna, kao cenu za to.

JUGOSLOVENSKI političari su bili impresionirani snagom Nemačke i samog Hitlera. Za razliku od Musolinija, koga Jovanović Stoimirović opisuje kao čoveka kratkih nogu, glave bez vrata, "s lica monumentalan, s profila, on je jedan strahovito guzat gospodin". Hitlera je opisao kao čoveka velikog znanja, dalekosežnih ciljeva, ali "zdrav nije, nešto morbidno tinja iza svega toga, cele te marcijalne fasade, koja se lako svlači i navlači". Na vojnoj paradi u junu 1939. princu Pavlu stalno nudi bombone za osvežavanje. Te su ocene unošene u dnevnik, odmah posle ličnog susreta sa dvojicom fašističkih vođa.

Iako je princ Pavle smenio Nedića i nije uzimao u obzir Hitlerove zahteve da on formira vladu, podlegao je opštem strahu od rata. Pregovore o pristupanju savezu sa Nemačkom i Italijom tajno je vodio ministar spoljnih poslova. Prvih dana januara 1941. sastao se sa Ribentropom, a zatim i sa Hitlerom. Nemci su nudili Solun Jugoslaviji. Znatno pre toga je Korošec to predviđao.

TROJNI pakt je potpisan u Gracu 25. marta 1941, u vreme kada se po Beogradu šire komunistički pozivi na demonstracije (24. marta). Od januara je u Beogradu delovao Ruzveltov lični izaslanik Vilijem Donovan. Sjedinjene Države još nemaju jedinstven sistem obaveštajne službe, ali deluje jedna "crna dvorana" ("Black Chamber"), kao zamena za nju. Cilj Ruzvelta i Čerčila je bio da ovom besciljnom avanturom odgode nemački pohod na Moskvu, za vreme dubokih ruskih snegova.

Urednik lista "Politika" Vladislav Ribnikar bio je posrednik između vlade i vođstva jugoslovenskih komunista. Posredovao je i u njihovom učešću u demonstracijama protiv pristupanja Trojnom paktu. Istorijska nauka još nije istražila koliko su ljudi na vlasti i u pojedinim partijama bili obavešteni šta je prava alternativa: da se potpiše, ili odbije Trojni pakt sa nacističkom Nemačkom. Da li su verovali u zvanična obaveštenja da je Hitler pristajao na potpis, uz uslov poštovanja jugoslovenske državne nezavisnosti, da ne zahteva pravo transporta nemačkih jedinica preko jugoslovenskih teritorija i čak razmišlja da Jugoslaviju nagradi preuzimanjem Soluna.

MILAN Gavrilović, jugoslovenski poslanik u Moskvi, je u razgovoru sa nemačkim diplomatima, u nemačkoj ambasadi, dobio potpuno drugu sliku: nakon Hitlerovog zahteva Cincar-Markoviću i Dragiši Cvetkoviću da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu, Gavrilović je 17. februara 1941. izvestio da mu je rečeno: "Primila Jugoslavija zahteve firera ili ne, njena je sudbina zapečaćena. Ako primi, ona još može spasti za Srbiju status Slovačke, a ako ne primi, biće potpuno uništena. Bosna ide Hrvatskoj, i tako postaje sastavni deo italijanskog carstva sa statusom protektorata. Slovenija ide Nemcima. Ostalo se deli između Mađara, Bugara i opet Italijana."

Prema prilozima u delu Miodraga Jankovića i Veljka Lalića (Knez Pavle. Istina o 27. martu, 2007), o ovome je obavešten knez Pavle. Prema tome bi alternativa odbijanja potpisa - prihvatanje Trojnog pakta, značilo da se Jugoslavija i tada rasparčava.

SRBIJA bi dobila nezavisnost, po statusu Slovačke, a Hrvatska bi, po istom statusu, postala protektorat. Italija se nikad nije odricala svog utopijskog ideala da povrati nezavisnost Crnoj Gori i da Kosmet priključi Italiji. Makedonija bi bila podeljena između Bugarske i Italije. Srbija bi dobila statusnu nezavisnost sa priključenjem dela zemlje do reke Bosne, Mitrovice od Kosmeta i deo prerogativa u upravljanju Banatom. I da mase ljudi na beogradskim ulicama nisu proključale sa uzvicima "Bolje grob nego rob", ishod bi bio isti, ili približan rešenjima koja bi bila poništena od strane pobedničkog saveznika 1945. Osnovna stvar u daljim istraživanjima ovog pitanja jeste oslobođenje naučnika od ideološke predrasude da su za strahote rata 1941. sami Srbi sebi krivi.

Ruzveltov izaslanik Donovan je bio u kontaktu i sa komunistima. Njihove tvrdnje da oni deluju samostalno i da su potpuno nezavisni od stava sovjetske vlade je, od 1937, bila praksa koju su ispoljavale sve evropske komunističke partije. Antikominternski pakt 1937, između Nemačke i Italije, obavezivao je sve vlade da ne dozvoljavaju nesmetani razvoj komunističkog pokreta u svojim zemljama.

S DRUGE strane, bilo je nelogično da se vođstvo jugoslovenskih komunista aktivno uključuje u državni udar protiv sila Osovine, u vreme kad je bio na snazi sporazum o prijateljstvu od 1939. (Molotov-Ribentrop). Nemačka diplomatija je s pažnjom motrila delovanje jugoslovenskih komunista.

Događaje u balkanskoj istoriji, u kojoj su prsti britanske tajne politike bili umešani, istorijska nauka nije istražila, ni pojedinosti oko organizacije i ciljeva državnog udara u Beogradu 27. marta, da se onemogući savez sa silama Osovine i preko noći promeni saveznik u budućem ratu. Posebno je ostalo nerasvetljeno do koje su mere nemački obaveštajci bili upućeni u pripreme državnog udara 27. marta. Njihova publicistika i propaganda je, koristeći usluge nekih preostalih aktera u ovim događajima u Beogradu, stvorila sliku da je državni udar bio deo plana američkog predsednika Ruzvelta da Sovjetski Savez, Turska, Grčka i Jugoslavija stvore jedan savez koji će zaustaviti nemački prodor na Balkan.

SUTRA: HITLER JE STRAHOVAO OD ČETNIKA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije