Tobožnji mučenik postaje kardinal

DRUGA svedočenja tokom procesa potvrđuju tajnu aktivnost monsinjora Stepinca u mesecima nakon partizanskog oslobođenja na reorganizovanju preostalih ustaša u kovanju zavere protiv nove socijalističke Jugoslavije.

Bivši šef ustaških oružnika, pukovnik Erih Lisak, potvrđuje da se tajno sastao s monsinjorom Stepincem u jesen 1945. u nadbiskupskom dvoru, tražeći od njega pomoć za subverzivnu delatnost; potvrđuje da mu je on dogovorio kontakt s Pavlom Gulinom i drugim ustaškim konspiratorima i s križarima. Na pitanje da li je za vreme poglavnikove diktature monsinjor Stepinac ikada protestovao zbog ustaških zločina, bivši šef policije odgovara: "To nisam nikad čuo."

Zatim dolazi red na sveštenika Ivana Šalića, sekretara monsinjora Stepinca. Šalić potvrđuje te dve posete pritajenog Lisaka zagrebačkoj nadbiskupiji, potvrđuje kolaboraciju monsinjora Stepinca s aktivnošću zaverenika. Pominje blagosiljanje jedne ustaške zastave koju su podrivači kasnije sakrili u jednoj šumi, te automobil koji je monsinjor Stepinac dao Josipu Šimeckom (svešteniku i veroučitelju u jednoj školi u Zagrebu, koji je bio aktivan u ovoj subverzivnoj katoličko-ustaškoj grupi).

SVEŠTENIK Šimecki izjavljuje u Sudu:

"Poznato mi je da je monsinjor Stepinac bio upoznat s blagosiljanjem zastave, koje se dogodilo u kapeli nadbiskupije. Kada sam se, dan pred hapšenje tajnika Šalića, uputio kod nadbiskupa Stepinca, on me je pitao jesmo li bili dovoljno obazrivi pri blagosiljanju (ustaške) zastave." Potom optuženi sveštenik potvrđuje da je rasturao jedan letak s natpisom: "Braćo Hrvati! Šume su pune naših križara! Narode, nemoj čekati već udaraj gdje možeš!", te da ga je dao Stepincu: - "Da, dao sam ga nadbiskupu i redovnicama koje su bile s njim."

Optuženi sveštenik Đuro Marić, još jedan zaverenik koji je diplomirao na Papskom univerzitetu u Rimu, bivši ustaški oficir i ispovednik poglavnikove telesne garde, potvrđuje da je vršio prisilna "prekrštavanja" po naređenju monsinjora Stepinca. Ispitivan od partizanskih vlasti po oslobođenju Zagreba, potvrđuje da se najpre bio sklonio u Italiju po pismenoj preporuci zagrebačkog nadbiskupa koja je upućena tršćanskom nadbiskupu.

FRATAR Modesto Martinić, provincijal hrvatskih franjevaca, izjavljuje da je primio i zakopao u vlastitom samostanu 37 kovčega u kojima se nalazio deo zlata koje su ustaše opljačkale svojim žrtvama. Njemu je te kovčege predao franjevac Radoslav Glavaš, visoki dužnosnik ustaškog Ministarstva bogoštovlja, jedan dan po oslobođenju Zagreba (9. maja 1945).

"Mišljenje visokih crkvenih krugova, pored biskupstva i Njegove uzoritosti Stepinca, bilo je takvo da nisam mogao drugačije djelovati. Morao sam ne surađivati s narodnim vlastima, čekati i držati skriveno zlato... Držanje monsinjora Stepinca izraženo je u Poslanici (od 20. septembra 1945) i u izvjesnim znakovima njegovog uvjerenja da će se desiti promjene... Jednom, prigodom posjeta u koji mu je došao neki strani predstavnik, ne znam da li je bio engleski ili američki veleposlanik, ne sjećam se dobro, ja sam ga upitao: 'Uzoriti, priča se da će uskoro doći do promjene režima'; pogledao me, nasmiješio se i rekao: '3ar se odista o tome priča?' Tada mi je bilo jasno da on računa na sličnu promjenu... Drugi prelati pričali su mi da će sadašnji režim kratko trajati... Na druge svećenike se djelovalo, strogo ih opominjući: 'Pazite dobro da surađujete ako se ne želite kompromitirati', što je drugim riječima značilo poziv na pasivni otpor. To proističe i iz činjenice da su neki svećenici, orijentirani u ustaškom smislu, prešli iz pasivne u aktivnu oporbu, počinjući samoinicijativno organizirati i podupirati akcije protiv režima i osobno u njima sudjelovati."

U TIPIČNOM maniru najiskusnijih političara, optuženi Stepinac negira sve, čak i dokazni materijal. Negira da je pomagao zaverenicima:

"Ako su Lisak i Lela Sofijanec, ako su ostali dolazili kod mene predstavljajući se lažnim imenima, ako sam dobijao pisma koja nisam znao ni pročitati, ako je to zločin, ako je zločin što svijet dolazi da me nađe, onda mirno prihvatam svoju presudu."

A za novu jugoslovensku državu Stepinac tvrdi:

"Katoličke škole, naše škole, izgrađene s toliko žrtve, oduzete su nam. Život sjemeništa postao je nemoguć. Da nisam dobio sedam vagona živežnih namirnica iz Amerike, ove godine ne bi se moglo održati sjemenište (nadbiskupije). A sjemeništarci su djeca našeg naroda sa sela. Na silu ste uzaptili svu imovinu sjemeništa. Niste učinili ništa manje od Gestapa koji nam je oteo imovinu sjemeništa u Mokricama."

SUDIJE Suda u Zagrebu, 10. oktobra 1946. godine, proglašavaju optuženog Stepinca krivim za krivična dela potpomaganja neprijatelja (to jest za "kolaboraciju") i izdaje, osudivši ga na 16 godina zatvora uz prisilni rad.

Sveta stolica naziva Zagrebački proces "farsom". L'Osser-vatore Romano od 30-31. decembra 1946. piše da je jedini Stepinčev zločin što je "od sebe napravio glasnika kršćanske vjere i kršćanske tradicije protiv ateističkog materijalizma koji komunistički diktator, uz podršku Moskve, nastoji da nametne njegovoj zemlji". Krajem oktobra 1946. Sveta stolica predvidela je izopštenje sudija koji su izrekli kaznu na teret zagrebačkog nadbiskupa.

Titova država čini poslednji pokušaj da izbegne da monsinjor Stepinac izdržava kaznu koju mu je odredio Sud: ponuđeno mu je da napusti zemlju, ali bivši katolički primas Hrvatske odbija ovaj predlog.

PREBAČEN u zatvor u Lepoglavi, monsinjor Stepinac dobija tretman koji odgovara njegovom rangu "vanrednog zatvorenika": biva oslobođen prisilnog rada iz presude i provodi u zatvoru pet od šesnaest godina propisanih kaznom: 5. decembra 1951. tobožnji "katolički mučenik" oslobođen je zatvora i interniran u svoje rodno mesto Krašić.

Stepinac se u Krašiću posvećuje apostolstvu Svetog pisma: piše hiljade stranica propovedi i drugih religioznih tekstova; održava intenzivnu prepisku, napisavši oko pet hiljada pisama crkvenim vlastima i vernicima, u Jugoslaviji i inostranstvu.

POSLE nešto više od jedne godine, 12. januara 1953, "glasnik Kršćanske vjere", Stepinac, imenovan je za kardinala, a ovo unapređenje u Vatikanu najavljuje papa Pije XII svečanom pohvalom:

"Nije ovdje, ali ga mi grlimo bratskom nježnošću... Želimo da svi znaju da smo ga dodjeljivanjem kardinalske časti željeli nagraditi prema njegovim zaslugama."

Imenovanje Stepinca za kardinala izazvalo je prekid diplomatskih odnosa između Svete stolice i Jugoslavije.

PREĆUTKIVAO ZVERSKA UBISTVA

KARDINAL Alojzije Stepinac je umro za vreme izgnanstva u rodnom mestu Krašiću 10. februara 1960. Imao je 61 godinu. Sahranjen je iza glavnog oltara zagrebačke katedrale. Njegova smrt sigurno nije tužnija u poređenju sa stotinama hiljada zverskih ubistava za koja se godinama pretvarao da ih ne vidi. Smrt jednog "neslobodnog" čoveka: sitnica u poređenju s genocidom koji je potvrđivao i blagosiljao godinama.