Zoran Đinđić u direkciji JUL-a

Mira Marković

03. 05. 2019. u 18:53

Prvi čovek Demokratske stranke slagao se sa stavovima Jugoslovenske levice o budućnosti Srbije. Bio je fleksibilniji oko saradnje sa Zapadom i praktičniji po pitanju privatizacije

Зоран Ђинђић у дирекцији ЈУЛ-а

Zoran Đinđić Foto Dokumentacija "Novosti"


POČETKOM 1997. godine Slobodan je predložio predsedniku Vlade Srbije da se u Skupštini Srbije donese specijalni zakon kojim će se koaliciji "Zajedno" priznati pobeda u trinaest gradova u Srbiji, u devet beogradskih opština i u Skupštini grada Beograda. Ovaj zakon je usvojen u Skupštini Srbije. Naišao je na veliku podršku u međunarodnoj javnosti. Podržale su ga mnoge vlade, svetske diplomate, međunarodni izveštači, strane agencije. Bilo je sporno 3,5 odsto izbornih mesta na lokalnim izborima.

Krajem februara demonstracije su okončane. Ostalo je bez odgovora pitanje: Ko je u stvari organizovao i finansirao demonstracije krajem 1996. i početkom 1997. u Beogradu? Ko je bio njihov mozak? Svakako to nisu bile vođe koalicije "Zajedno"... Neko, dakle, sa više pameti i mašte, sa dovoljno novca i sa jasnim motivima, aktivirao je svakog dana u isto vreme hiljade šerpi sa širom otvorenih prozora usred beogradske zime i dopremio u Beograd hiljade, stotine hiljada, savršeno identičnih konzervi čija je kakofonija trabalo da ima razorno psihičko dejstvo i posluži kao opomena. Ko je i odakle dopremio te konzerve, organizovao njihovu distribuciju i platio ih, naravno? Nije bilo odgovora na to pitanje.

JEDNE večeri, za vreme tih demonstracija, sastalo se rukovodstvo SPS-a i JUL-a u vili u Botićevoj ulici. To je bio službeni objekat Vlade Republike Srbije. Trebalo je da razmotrimo prilike, ocenimo ih, tražimo rešenje. Nedeljko Šipovac, jedan od najistaknutijih ljudi u rukovodstvu vojvođanskog SPS-a, dobar i partiji odan čovek, u najboljoj nameri i u priličnom očajanju kaže: "Trebalo bi da angažujemo neku službu da vidimo ko stoji iza ovoga što se događa u Beogradu."

A Zoran Todorović, prekoputa njega, sa druge strane stola, smeje se, doduše gorko, i kaže: "Pa ja sam mislio da imamo Službu državne bezbednosti." Šta ćemo. Smejemo se svi. Za stolom sede predsednik SRJ Zoran Lilić, predsednik Vlade Srbije Mirko Marjanović, predsednik Skupštine Srbije Dragan Tomić, generalni sekretar SPS-a Gorica Gajević i još nekoliko njih iz vrha partije. Iz JUL-a, Ljubiša i ja, Zoran Todorović, Nebojša Maljković, Srđan Smiljković, Aleksandar Vulin, Ivan Marković... U tom ili u malo izmenjenom sastavu, sastajaćemo se ponekad idućih meseci i godina raznim povodima.

TA VILA u Botićevoj bila je nekada kuća u kojoj je živela porodica mog oca. Provela sam u njoj mnoga gimnazijska leta. Kada sam prvi put došla na sastanak ovakve prirode, pošto je završen, pošla sam na sprat, našla sam sobu u kojoj sam spavala, činilo mi se i da je krevet ostao isti. Moj otac se sa ženom i decom odselio iz nje u centar početkom sedamdesetih godina. Salon u kome smo održavali sastanke bio je nekada trpezarija u kojoj je bio organizovan svečani ručak kada smo se Slobodan i ja venčali.

Pošto su demonstracije okončane, jednog dana Nenad Đorđević, potpredsednik JUL i jedan od njegovih osnivača i moj bliski saradnik u proteklim godinama, preneo mi je poruku od Zorana Đinđića. Hteo bi da se vidi sa mnom. Posle onih pretnji upućenih Slobodanu prošle zime? ... "Neka dođe u JUL", rekla sam Nenadu. "Može li predveče, kad nema nikog?", to je rekao Nenad. "Neka bude."

DOŠAO je predveče. Kad nije bilo nikog, sa Nenadom. Sedeli smo u mojoj kancelariji. Nenad je ostao da čeka u kancelariji sekretarice. Đinđić je seo brzo i još brže, bez uobičajene konverzacione banalnosti, rekao: "Šta ćemo sada da radimo?" Mi, mi? Oni i mi? On i ja? Bože, gde si da ovo čuješ. Gledam ga - nemirne ruke, još nemirnije oči, gleda oko moje glave, izbegava moje oči, moje lice. Ja mu kažem: "Ja znam šta ću, ono što sam i do sada. A vi kako hoćete." "Mogli bismo da nađemo zajednički jezik", kaže on. Mogli bismo, ali ako nam zajednički jezik bude moj. To ne kažem. Samo mislim tako.

Đinđić predlaže da mu kažem kako vidim Srbiju u budućnosti. Njen razvoj i odnose sa svetom. Ja mu o tome govorim ne previše dugo, sasvim otvoreno i iskreno. On me sluša sa očima iznad moje glave. Šeta mu pogled od jednog do drugog zida. Ali, on se slaže, manje-više i on sve vidi tako. Možda malo fleksibilnije, kada je u pitanju saradnja sa Zapadom, možda malo praktičnije kada je u pitanju privatizacija. "Ali, tu smo ipak blizu. Neće biti problema." "Imate trinaest opština u Srbiji, dobili ste vlast u Beogradu. Eto, sprovodite tu 'blisku' politiku."

RASTALI smo se kad je već počela da pada noć. On je otišao sa Nenadom koji ga je čekao. Dok sam i sama odlazila pitala sam se - a Nenad? Otkuda baš on da bude veza. I setila sam se onog kasnog popodneva krajem avgusta 1994, u mojoj bašti u Tolstojevoj, kada smo se Nenad, Zoran Todorović, Nebojša Maljković i ja vratili iz Đure Đakovića i zatekli Slobodana i Jovicu Stanišića ispod borova i kako mi je Jovica, kada su njih trojica otišla, rekao za Nenada da je on u JUL-u iz ubeđenja. Nije mi Nenad nikada rekao da je bliže znao Jovicu, a po svemu jeste.

Pomenuo je njegova ubeđenja, ali ne ubeđenja one druge dvojice. Zato što su mu Nenadova bila poznata. A ne bi bila da nije sa njim bio bliži nego sa Zoranom i Nebojšom. Njih je znao iz javnog života. Mislila sam da je tako znao i Nenada. Ali, eto, nije. Mada, a koja su u stvari to ubeđenja na koja je mislio? Ili je to o ubeđenjima bilo sa na brzinu improvizovanim ciljem da Nenada učini bezbednim od moje bilo kakve i bilo kada rođene sumnje u njega. I da mene učini sigurnom i spokojnom u odnosu na njegovu političku ličnost.

VEČERAS, večeras sam povezala te detalje. Kod kuće su me čekali Slobodan i Milorad Vučelić. Vučelić je bio član rukovodstva SPS-a. Prepričala sam im razgovor sa Đinđićem. Naravno, kratko. "Da demonstracije nisu krahirale, ne bi bilo tog večerašnjeg susreta sa tobom i te gotovo podrazumevajuće saglasnosti." To su mislila obojica.

A svoju politiku, tako blisku onoj koju je od mene čuo one večeri u JUL-u, Zoran Đinđić i nije baš stigao da vodi u opštinama i u Beogradu, gde je koalicija "Zajedno" dobila vlast. SPO i Demokratska stranka, odnosno Drašković i Đinđić su se sukobili, koalicija se raspala, oni su postali ljuti neprijatelji.

U narednim godinama u tim opštinama i u Beogradu odzvanjaće zveket "oružja" iz koga su jedan na drugog pucali. Pritom je svaki od njih za borbu protiv onog drugog pokušavao da nađe saveznika u republičkoj vlasti. Ili bar "konsultanta" za poteze protiv "podmukle i strašne politike" onog drugog.


SUTRA: Strah od liderske uloge Miloševića


Pratite nas i putem iOS i android aplikacije