Dvoličnost hrvatskih političara

MNOGI srpski poslanici koji su na početku Prvog svetskog rata izglasali takozvanu Nišku deklaraciju, kojom su ozvaničeni ratni ciljevi Srbije i saopšteno je javnosti da je jedan od prioriteta srpskog naroda u ovom ratu oslobođenje i ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca - nisu, nažalost, dobro poznavali, ne samo trenutne političke prilike u Hrvatskoj i Sloveniji, nego, kao što je rečeno, nisu mnogo znali ni o kulturi, veri i mentalitetu ova dva naroda.

U srpskim političkim krugovima nije uočena ni činjenica da se hrvatska i slovenačka politika u toku Prvog svetskog rata kretala na dva koloseka. Hrvatski i slovenački poslanici u Bečkom parlamentu zalagali su se za stvaranje "jedne jugoslovenske državne tvorevine", ali u okviru Austrougarske monarhije, dok su predstavnici Hrvata i Slovenaca u Jugoslovenskom odboru u Londonu bili za stvaranje Jugoslavije, "čiji bi stožer bila Kraljevina Srbija".

NAŽALOST, i neki predstavnici Hrvata i Slovenaca u Jugoslovenskom odboru nisu bili iskreni u svom jugoslovenskom opredeljenju. Oni su, na primer, iznosili i zagovarali tezu da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod sa tri imena, iako su znali da takvo uverenje nije preovlađujuće u njihovim nacionalnim sredinama.

Jedan od najistaknutijih i najuticajnijih članova ovoga odbora - Frane Supilo, inače novinar iz Rijeke i bivši poslanik u Hrvatskom saboru, obratio se iz Londona predsedniku srpske vlade Nikoli Pašiću jednim pismom u kojem je veličao tezu o "troimenom narodu": "Gospodine predsjedniče! Moja vjera i vjera hiljada nas, koji stojimo na načelu narodnog jedinstva jest, da mi Hrvati, Srbi i Slovenci od Triglava do Timoka sačinjavamo jedan te isti narod sa jednim te istim jezikom, a samo sa tri narodna imena."

Iznosi uverenje članova Jugoslovenskom odboru da srpski narod, koji je izašao kao pobednik iz balkanskih ratova i hrabro se suprotstavio nemačkom i austrougarskom hegemonizmu u Prvom svetskom ratu, treba da preuzme "odgovornu misiju oslobođenja i ujedinjenja tri naroda". Supilo u pismu, osim toga, naglašava: "Ova Srbija, koja je tako lijepo u zadnjih 10 godina, a naročito kroz ove tri poslednje, dokazala da je dorasla ovakvoj misiji, mora da bude onaj državotvorni faktor, koji će sabirati i slijevati Južno Slavenstvo."

TREBA reći da su i mnogi srpski politički prvaci, pa i sam Nikola Pašić, govorili da su Srbi, Hrvati i Slovenci "jedan narod sa tri imena", verujući da takvo mišljenje vlada i u njihovim sredinama. Upravo je bilo obrnuto: u Zagrebu je, na primer, preovlađivalo mišljenje da Hrvati imaju "svoju nacionalnu individualnost", kao i "državotvornost", koja se potvrđuje u "hrvatskom državnom pravu", i manifestuje kroz pojam "Kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije". Osim toga, početkom XX veka pojavila se i teorija o iranskom poreklu Hrvata, čime je negirana njihova pripadnost slovenskoj rasi.

Uporno insistiranje Supila i nekih Slovenaca na tezi o "troimenom narodu" proizilazila je, u stvari, iz njihove želje da svoje narode, čiji su se pripadnici borili na strani Austrougarske i mogli biti gubitnici u ovom ratu, etnički izjednače sa Srbima, čija je ratna perspektiva ukazivala da će se naći u "pobedničkom taboru".

Kao što su Frane Supilo i njegovi istomišljenici, iz taktičkih razloga na "domaćem terenu" upotrebljavali izraz "troimeni narod", tako su u kontaktima sa diplomatskim predstavnicima i državnicima Rusije masovno koristili termine "slovenstvo", "slovenska braća", "ruska braća" i dr., uvereni da ova velika zemlja sa svojim saveznicima u Antanti može biti odlučujući faktor prilikom rešavanja posleratnog statusa Hrvatske.

FRANO Supilo i predsednik Jugoslovenskog odbora Ante Trumbić plašili su se, osim toga, da države Antante ne daju posle rata dalmatinsku obalu Italiji, kao nagradu za njeno pristupanje ovom savezu. Sa puno "slovenske patetike", Supilo se obratio Anatoliju Nikolajeviču Krupenskom, ruskom poslaniku u Rimu, sa sledećom tvrdnjom: "Jedino slavensko pravo more jest Jadransko, sa izvrsno razvijenom obalom i sa najčešćim slavenskim življem. Djeliti, ili čak izgubiti njegovu obalu, nakon ovolikih žrtava Srbije i Rusije u ovom ratu značio bi golem poraz cjelog Slavenstva, a za nas Primorce narodno ubojstvo."

U nadi da će Rusi podržati ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, Supilo se u februaru 1915. godine našao u Petrogradu.

KADA je kod ruskog ministra inostranih poslova Sergeja Dimitrijeviča Sazonova uočio "nepoverenje u jugoslovenski projekat zbog konfesionalnih problema", Supilo ga je pokušao uveriti "da je moguće da se katolici etapno približe pravoslavcima". Sazonov je, prema Supilovim rečima, "prezrivo odmahnuo rukom i odgovorio da sve te kombinacije nisu ništa dok se god papa bude priznavao vrhovnom glavom crkve."

Prevrtljivi Frane Supilo se od vatrenog Jugoslovena u vreme srpskih vojnih pobeda na Ceru i Kolubari, ubrzo posle upada austrougarskih i nemačkih armija u Srbiju, krajem 1915. godine preobrazio u hrvatskog nacionalistu. Sada je suprotno svom ranijem mišljenju tvrdio da Srbi i Hrvati nisu jedan narod, "jer Srbi pripadaju istočnoj, a Hrvati zapadnoj civilizaciji".

OČIGLEDNO je Supilo mislio da će Srbija biti poražena, pa je hteo da izbegne ozbiljno vezivanje Hrvata sa Srbijom. Svoja separatistička gledišta izneo je u jednom memorandumu koji je 30. septembra 1915. godine (šest dana pre napada Makenzijevih armija na Srbiju), uputio engleskom ministru inostranih poslova ser Edvardu Greju u kome je, između ostalog, rekao: "Hrvatska, u užem smislu ove reči, sa glavnim gradom Zagrebom jest za sve Hrvate, ma gdje oni boravili, glava i srce Hrvatstva, kao što je Srbija u užem smislu sa Beogradom na čelu glava i srce Srbstva. Hrvatima je Hrvatska sa Zagrebom integralni dio njihova narodnoga i državnopravnoga bića, njihova individualizma, a druge su hrvatske zemlje udovi toga bića."

Na kraju treba reći da su mnogi "ideolozi jugoslovenstva" i u Kraljevini Jugoslaviji i u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji tvrdili da se Supilo pred smrt (1917) ponovo vratio na "put zajedništva", jer je prihvatio Krfsku deklaraciju, krijući pri tome od javnosti činjenicu da je to učinio u duševnoj bolnici u Londonu, kao potpuno mentalno poremećen čovek.

OSTAVKA NIKOLE PAŠIĆA

POD pritiskom Stojana Protića, Pašić je obavestio učesnike Ženevske konferencije da srpska vlada ne usvaja zaključke ovog skupa i da on kao predsednik te vlade, s obzirom na to da je potpisao ovaj dokument, mora da podnese ostavku.

Ženevska konferencija je, kao što se vidi, propala, ali nije propao duh nesloge između srpskih, hrvatskih i slovenačkih političara, koji se tako snažno ispoljio još pre zvaničnog proglašenja ujedinjenja "tri bratska naroda" - 1. decembra 1918. godine.

(SUTRA: Upozorenja o hrvatskom separatizmu)